Vozeći se autoputom pogledi lete uz silna kukuruzišta kroz koja tek izašle zrake sunca prodirući kroz gusto i usahlo lišće sve do rahle zemlje, krajolik polagano zamjenjuju kuće, zgrade i miris ispušnih plinova.

Prve građevine su tu. Vidim neki veliki toranj, no nisam sigurna što je? Ne vidim ga u cijelosti jer se vrh gubi u gustom i tamnom oblaku. Shvatim da je to tvornica. Stižemo do restorana gdje punimo baterije za razgledavanje. Nebo je mračno, počinje padati kiša. Vozimo se kroz Zagreb kako bi razgledali kad već ne možemo šetati. Katedrala svetog Marka je ispred nas. Ponovno se obnavlja. Skela prikovana za katedralu bode oči. Vrat mi se krivi dok buljim u visoki zvonik.

Brzo smo došli do Tehničkog muzeja. Odmah na ulazu su nas dočekali vodiči i odveli nas u planetarij da bismo vidjeli kako nebo izgleda kad je potpuni mrak. Muzika prati svaku njegovu riječ. Za ljude iz velikih gradova to je avantura, ali za mene, djevojku sa sela to nije ništa zanimljivo. Ta svaku večer gledam zvijezde s balkona. Rudnik! Iznad ulaza se nalaze prekriženi čekić i lopata te velikim slovima piše „SRETNO!“. To je stari rudarski pozdrav. Spuštamo se u nadi da ćemo i izaći. Mračno i tamno. Osjećaj je k'o da će se sve istog trena srušit po glavi. Vidjeli smo kojim teškim alatima su se koristili rudari pri vađenju ugljena. Kad smo izašli ugledali smo razna prijevozna sredstva, aute, brodove, vlakiće... Gledali smo razne eksperimente. To morate svakako pogledati.

Muzej Dražen Petrović je odmah preko puta. Odsjaj  svih pehara i medalja, oslijepili smo. Dok smo gledali film na kraju obilaska, ježim se. Najveća je legenda i uvijek ostaje u našim srcima. Poručuje nam kako se trudom može postići sve u životu. Krenuli smo prema Arena Centru. Odmah na ulazu smo se razbježali. Kuma me dočekala. Idem u šoping i ništa me više ne zanima. Zato volim Zagreb.