2012-10-12 11:12:00

Kroz prošlost dvorca Pejačević

Korak po korak i evo me ispred neobarokne građevine, toliko raskošnog, toliko čarobnog, toliko poznatog dvorca Pejačević. Već me prvi dojam ostavio bez daha. Dvorac je smješten na velikom imanju i osim njega tu se još nalaze manji dvorac i perivoj koji je izgrađen kasnije, te šuma i jezero. Šum vjetra i vesela pjesma ptica su se polako stišavali dok smo mi ulazili kroz stara, drvena vrata okovana već istrošenim željezom. Kad sam ušla pomalo sam se razočarala. Tek pokoji dio namještala krasio je bijele, opustošene zidove. Prostorija u koju smo ušli pričala nam je tužnu  priču. Tijekom rata i boravljenja vojske u dvorcu sve su njegove ljepote uništene. Većina namještaja ukradena, tapete sa zidova skinute u potpunosti... Ta me priča ujedno dojmila, ali i rastužila. Kako ljudi mogu biti tako zli, tako okrutni i sebični? Zašto nisu mislili na budućnost? Zašto su mislili samo na sebe? Zašto? Zašto? Nastavili smo naš put kroz povijest dvorca i zaustavili se u sobi Dore Pejačević. Taj je osjećaj neopisiv: stajati u sobi kraj klavira gdje je nekoć boravila i svirala Dora, hrvatska skladateljica i unuka hrvatskog bana Teodora Pejačevića, jednostavno čarobno. Stajala sam tako nekoliko trenutaka i zadivljeno gledala. Trgnuli su me uzvici oduševljenja iz susjedne prostorije, ne manje važne ili zanimljive lovačke sobe. Oprezno sam se popela već istrošenim stepenicama na drugi kat. Penjući se pod rukom sam osijetila hladnoću kamene ograde. Dojmilo me ogledalo na kraju hodnika, bez i jedne pukotine ili oštećenja . S prozora se vidi predivan krajolik, zelena trava lijeno miruje dok se zrake sunca pokušavaju probiti kroz velike krošnje stabala koje se polako njišu na vjetru. Dok polagano koračamo prema hotelu ispraćaju nas šum vjetra i veseli pjev  ptica, a ja? Ja se ne osvrćem nego s još jednim lijepim iskustvom idem naprijed u život...     


Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula