Dolazim u ACI marinu.  Idem tamo gdje me vodi zvuk  vjetra i mora koje udara u griže. Zastala sam jer mi je nešto privuklo pozornost. Preleti galeb i odleti prema Starom gradu. Gubim ga iz vida. Pogledam i vidim kako je tužnog i mirnog izgleda  Stari grad i u meni stvara neku tugu. Kuće koje su još iz srednjog vjeka tamo stajale, gledaju prema moru kao da se dive moru i njegovim valovima koji prekrivaju stijene i griže. Na moru jedna barkica plovi i teško se vidi jer je more pokriva.

Sve to izgleda i podsjeća na jednoroge koji hoće izaći, ali ne mogu, plavi ih kit tjera prema moru i to se stalno ponavlja. Skrene mi pogled i na gustu i zelenu šumu u kojoj drveće  šapuće jedno s drugim. Prepadnem se, zvoni  na katedrali Sv. Marka.

Mogu li ja biti ptica i letiti u beskonačnost? Gledati ovu ljepotu svijeta i otoke koji sami razgovaraju s  galebovima? Sve  to što vidim postaje mi sve draže, što duže živim na otoku, a ne u tmurnim i zagađenim gradovima. Volim ovaj otok jer mi priča bajke i priče još neispričane.