Vjetar nam je mrsio kosu, a pod nogama nam je šuštalo žuto lišće. Prvo što sam ugledala bili su ogromni zeleni travnjaci odnosno parkovi, čisti i uredni. Približavali smo se katedrali. Osim nas nigdje nije bilo nikoga, kao da smo u pustinji. Tu i tamo prošao bi neki prolaznik. 

S moje desne strane bio je kip Josipa J. Strossmayera, a s lijeve strane izidizala se Đakovačka katedrala. Nalazili smo se u srcu Đakova. Ugledavši katedralu naježila sam se! Bila je zaista visoka i božanstvena.Nakon Turske vlasti koja je uništila sve katedrale u Đakovu, pretvorivši ih u džamije, sada je jedna od najljepših i najpoznatijih katedrala od Venecije do Istanbula. Dao ju je sagraditi Josip J. Strossmayer za koju je bilo potrebno 7 milijuna cigli. Njezin prvi arhitekt bio je Karl Rosner, a gradnja je trajala od 1866. do 1882. godine. Građena je u neogotičkom - romaničkom stilu. Ova katedrala nam govori o jednoj slici Đakova,o tome čime su se ljudi  bavili i još uvijek se bave: proizvodnjom opeke (cigle). Predočena je njihova vjera i život. Bilo im je teško, ali uz pomoć vjere u Boga i volje pobijedili su strah. Ulazeći u katedralu u meni su se pobudili pozitivni osjećaji. Sve je bilo ukrašeno bijelim cvijećem poput Kristove odjeće. Katedralom je dzvanjao  zvuk klavira i orgulja. Postoji sedam oltara, a svaki od njih je pozlaćen  i kao nebo obasjan zlaćanim zrakama sunca. Na zidovima se ističu slike koje predstavljaju prizore iz Svetog pisma. Nazivaju se freske, a oslikali su ih braća Seitz. Izlazeći iz katedrale osjetila sam unutarnji mir iispunjenje. Prošlost je ostala iza nas, a dojmovi u nama.

Ugođaj se nastavio i onda kada smo trećeg dana otišli u posjet Đakovačkoj ergeli, jednoj od najstarijih u Europi. Za najveći dio zaslužan je Josip J. Strossmayer koji je kupio sedam kobila i jednog pastuha. Križanjem 4 vrste konja na svijet su došli lipicanci. Bogati, bijeli otmjeni konji koji služe za zabavu, baletni ples i  razne predstave koje se održavaju u najvećoj hrvatskoj jahaonici. Jednom prilikom Đakovačku ergelu posjetila je kraljica Elizabeta za koju konji predstavljaju nešto najplemenitije na svijetu. Ta plemenita i pametna bića prije su služila kao pomoć pri oranju i kao prijevozno sredstvo, a sada se  koriste za terapije za djecu  s posebnim potrebama. Svaki konj na sebi ima napisan broj i početno slovo grada. Hrane se pšenicom, žitom, kukuruzom, zobi.., a ponekad dobiju neko voće ili povrće. Nastoji se da konj bude vitak i što viši kako bi pokazali svijetu svoj talent  najbolje što mogu. Nažalost, tijekom tridesetak  minuta nismo stigli jahati konje, ali smo naučili podosta o njima i njihovu načinu života.Kad god se osjećamo depresivno, konji  će nas vratiti u život  jer oni nas razumiju, suosjećaju s nama i osjete našu bol. Zato, čuvajmo ih!

Otišli smo u autobus puni nove snage kao da smo iz svega što smo vidjeli ponijeli svu pozitivnu životnu energiju.

Petra Mušić, 8.b

Nastavnica: Gordana Curać Depolo