Svaka je naša zima ista, južina ili bura, pa nekoliko lijepih dana i opet tako. Takva je i moja ulica, naizgled ista, ali ja je vidim drugačije po različitom vremenu.

Kad je kiša, sve je mračno, sivo, čak i zelena stabla i grmovi izgledaju tužno i umorno. Najtužnije su voćke bez lišća dok one jadne tanke grane strše prema nebu. Vrtovi su pusti, bez cvijeća i šarenila, ptica i buke. Zima ponekad nastupa kao luckasta stara dama. Pruži nam nekoliko lijepih danam a onda nas iznenada prekrije svojim hladnim sivim plaštom kao da nam hoće pokazati svu svoju moć i snagu. Danima nas umata u sivilo, kupa nas hladnim kišama i izaziva nas svojim vjetrovima. Nepredvidljiva je i ponekad opasna. Možda se zabavlja i smiješno joj je dok nas gleda dok trčimo pred pljuskovima, kako se skrivamo od njezinih vjetrova ili palimo vatru u kućama i tim dimovima joj pokazujemo poštovanje.

Zbilja ne znam je li luckasta, zla ili to samo radi iz dosade? Tko zna, možda za nas priprema svoj bijeli plašt? To bih baš volio!