Učenici od petog do osmog razreda naše škole su u subotu, 12. prosinca, posjetili Hrvatsko narodno kazalište u Splitu i gledali balet „Orašar“. Put je počeo na autobusnom kolodvoru u u 7:30 sati.

Išli smo trajektom iz Dominča do Orebića, pa dalje do Stona, preko granice do Neuma, pa sve do Splita. U Splitu smo napokon stali i odmorili. Stali smo u Cityja da se malo razgibamo i nešto pojedemo. Svako je krenuo svojim putem, sa svojom grupicom. Neki su pošli na pizzu, neki u otmjene restorane, a neki u dućane. Meni se najviše svidjelo klizalište.

Na klizalištu je bilo mnogo ljudi, a ulaznica je koštala 30 kuna. Dosta. No, za taj dobar osjećaj je vrijedilo toliko potrošiti. Vratimo se mi klizalištu i klizačima. Baš i nisu bili neki pravi klizači jer su uglavnom padali ili su se zabijali jedni u druge. Ipak, neki među njima su klizali kao da su rođeni na ledu. Sve u svemu, na klizalištu je bilo super!

Prije baleta smo se trebali još malo opustiti, pa smo mi, većina djece, pošli u lunapark. Kuća strave ove godine nije bila toliko strašna, ali to je možda zato jer sam i ja stariji. Labirint s ogledalima je bio stvarno dobar, par puta sam udario u staklo, bilo je super. Četiri minute sam tražio izlaz i na kraju ga jedva pronašao. Autići koji se sudaraju su, kao i uvijek, bili fenomenalni, neke se stvari ne mogu opisati riječima. Pođite i uvjerite se. Kad smo se jedva odvojili od lunaparka i došli na odredište svi smo bili uzbuđeni što ćemo po prvi put zakoračiti u Hrvatsko narodno kazalište.

Jedva smo našli put ka svojem sjedištu. Bio sam jako sretan jer sam bio u loži i to na drugom katu. Počela je predstava, utišavali smo jedni druge. U kazalištu je zavladala jedna posebna atmosfera kakvu bi svaki nastavnik htio na svom satu. Glazbu za „Orašara“ je skladao Petar Iljič Čajkovski. To je prava božićna bajka. Bilo je lijepo. Nakon završetka izašli smo ispred kazališta. Svatko je pošao u svoj autobus i krenuli smo nazad. U Orebiću smo čekali trajekt poslije ponoći. Nije lako iz Korčule poći na predstavu u Split!

Kad smo došli doma, još malo tužni jer smo htjeli ostati u Splitu, bili smo sretni jer ćemo napokon moći sklopiti oči i u miran san poći.

                                                                     Dinko Fabris 5.b