preskoči na sadržaj

Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Login
Upisi u srednju školu

Udžbenici 2014./15.

Iz povijesti škole...

Zimski dan na školskom dvorištu - naše učiteljice 2008. g.

(pogledaj album starih fotografija)

e-dnevnik

Vremenska prognoza

Anketa
Uspjehom na kraju školske godine sam:




Plan i program

Nastavni plan i program za osnovnu školu

Kalendar
« Srpanj 2014 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
30 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Tražilica

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 17. 5. 2010.

Ukupno: 555423
Ovaj mjesec: 38013
Ovaj tjedan: 4648
Danas: 789
Javite nam se!

Imate ideju, sliku, komentar, kritiku, pohvalu... Sudjelujte u stvaranju stranica, javite se!

claudia.tarle@gmail.com


 Skockajte web 2011.


Literarni radovi
Čovjek je poražen tek kad se sam preda
Sara Kopač / datum: 28. 6. 2014. 19:35

(komentar uz pročitano djelo E.Hemingwaya, Starac i more)

Nevjerojatno kako vam se ponekad lik u romanu učini stvaran, živ! Imate potrebu stalno družiti se s njime.

Meni se to dogodilo sa Santiagom. Privukao me taj siromašni starac snagom svog duha, svojom upornošću i svojom poniznošću. Kroz njegovu borbu naučila sam što je borba, da preživiš, opstaneš, vjeruješ. Samo uporni, odvažni i hrabri opstaju u ovom  moru života. Samo oni koji vjeruju idu dalje. Sve je te osobine Santiago imao.

Kako je potresno njegovo divljenje prema ribi, tom ulovu života! Zar nismo svi ponosni kad uspijemo ostvariti cilj, a pogotovo smo ponosni ako to ostvareno uspijemo zadržati. Što ako izgubimo? Odgovor na to teško pitanje našla sam prateći Santiaga: I kad si poražen, nisi poražen do kraja ako si u toj borbi pokazao hrabrost i odlučnost. Treba se znati boriti, treba poštovati protivnika, ali uvijek treba vjerovati u pobjedu. Ne treba odmah osvajati, treba se polako penjati stepenicama uspjeha. Zar Santiagova borba nije trajala 3 dana?

Naša je tek počela: škola, fakultet, posao... Samo hrabri, mudri i strpljivi opstaju. Hoće li boljeti? Hoće. Svaki udarac života, boljet će. Zar Santiagove raskrvavljene ruke nisu dokaz za to?

Hoće li biti „morskih pasa“ na našem putu? Vjerojatno hoće. Zar ih i sada nema? Osjećamo ugrize već sada. Ali poput Santiaga uzmi u ruke sve što imaš (za sada je to znanje) i bori se! Udaraj hrabro i odvažno, brani svoj uspjeh, ne dozvoli da ti ga otimaju, dijele i uzimaju zasluge za njega.

Kad je teško, pozovi jedinoga koji te nikada ne ostavlja, dragoga Boga. Zar to nije i Santiago učinio? Mislim da samo s Bogom možemo doći do željenog cilja. Puno puta doći ćemo u iskušenje da sve ostavimo, ali samo mudri, izdržljivi i uporni plivat će u „moru života“. Zar mog dragog Santiaga nije sve boljelo, zar mu nije dolazila muka, zar nije razgovarao sa svojim rukama? Iako iscrpljen i slab, uspio je. Kad imaš volje i želje, možeš sve ! I kada ne ide, nastavi. Jer čovjek nije stvoren za poraze. „Čovjek može biti uništen, ali ne i poražen“, reče moj Santiago.

Ostavila sam ga na zadnjoj stranici da spava i sanja svoje lavove. Sanjao je svoju snagu. Dao je meni snagu da krenem u svoju borbu za  ribu-život. I kao da mi je rekao: „Znam da se bojiš morskih pasa, ali dok imaš volje i hrabrosti, imat ćeš i snage. Oni ti ne mogu ništa!“

Moj dobri, mudri starac Santiago.


[OPŠIRNIJE]



Kako su se upoznali moji mama i tata
Paula Petković / datum: 28. 6. 2014. 19:28

Valentinovo je. Svi pričaju o ljubavi. Momci i cure drže se za ruke, razgovaraju, grle se, jedni drugima kupuju darove...

Često znam razmišljati o tome. Sigurna sam da bi bilo lijepo naći nekoga tko ti se sviđa, ali nikad nisam osjetila pravu ljubav. Svi govore kako je prekrasan osjećaj biti zaljubljen, ali ja to nikad nisam doživjela. Nije da mi to smeta jer znam da sam premlada, no ipak se ponekad uplašim da bi mi život mogao proći, a da ne nađem ljubav i da zauvijek ostanem sama.

Odlučila sam pitati mamu i tatu kako su se oni upoznali i zaljubili.

- Nikad mi niste pričali kako ste sreli jedno drugo – započela sam dok smo ručali.

- Zanima te? – upita mama.

- Da – odgovorila sam – pričajte mi o tome.

- U redu – reče tata. – Prije puno godina doselio sam se na Korčulu. Tamo sam našao posao u srednjoj školi u kojoj sam počeo predavati povijest umjetnosti. Učenicima sam se sviđao jer sam bio duhovit i nisam bio strog, za razliku od drugih nastavnika. Ja sam... 

Mama ga prekine:

- Hej, pa ti pričaš samo o sebi! Nisi ni spomenuo da smo bili kolege! Osim toga, nisi bio jedini dobar nastavnik. I ja sam bila super!

- Onda pričaj sama, ako misliš da znaš bolje! – uvrijedio se tata.

- Dobro, ne ljuti se – pomirljivo reče mama. – Hajde, nastavi.

- Gdje sam stao? Ah, sjećam se. Tvoja mama je bila moja kolegica. Odlučio sam je malo bolje upoznati pa sam joj jednom poklonio ružu.

- Vidiš kako sam mu bila privlačna – ubaci se mama pokazujući prstom u tatu.

- Ne, nisi! – reče tata kao da se brani. – Kupio sam ti ružu jer sam te htio upoznati!

Mama se namrštila. Htjela je nešto izustiti, ali ja sam je prekinula:

- Samo mi recite kad ste se zavoljeli!

- U redu – kaže tata. – Čim sam joj dao ružu, ona je odmah pala na moj šarm i toliko me preklinjala da joj budem dečko da na kraju nisam imao izbora nego da pristanem.

- To nije istina! – ljutito će mama. – kao prvo, nisam pala na tvoj šarm jer ga nisi ni imao, a kao drugo, ti si mene nagovarao da budemo zajedno, a ne ja tebe!

- Dobro, priznajem, malo sam pretjerao. Hajde ti nastavi – reče joj tata.

- Konačno! – vikne mama. – Nakon što mi je tata dao ružu, odlučila sam se sprijateljiti s njim jer sam primijetila da mu se sviđam.

Tata zakoluta očima, a mama hrabro nastavi:

- Počeli smo se sve češće viđati. On mi je donosio razne darove, na svojoj gitari svirao mi je pjesme koje je sam skladao...

- I ? – upitala sam.

- I to je to. Jednog smo dana zaključili da smo stvoreni jedno za drugo i vjenčali se.

Tata nastavi:

- Tada smo shvatili da u životu ne treba tražiti ljubav, nego je moramo pustiti da se pojavi sama kad bude vrijeme.

- Joj, zaboravili smo! – vikne mama i pljesne se po čelu. – Danas je Valentinovo.

- Hajdemo to proslaviti. Pođimo u restoran na pizzu – predloži tata.

Od toga dana više se ne opterećujem s ljubavi. Napravit ću kao što je tata rekao: čekat ću da se ona sama pojavi. 


[OPŠIRNIJE]



Prava ljubav („Ljubav je kao vjetar. Ne vidim je ali je osjećam.“)
Rafaela Matković / datum: 9. 6. 2014. 09:04

 Lako je reći „Volim te“.

Ali… onaj kome je lako reći „Volim te“  zapravo ne voli. Ne osjeća tu pravu ljubav… Zamislite da u svijetu vlada samo ljubav, da se svi vole. Kad bi rekli „Voljet` ću te zauvijek“ i to bude tako. 

Zašto nije tako? Zašto mržnja vlada svijetom? Zašto nema dovoljno ljubavi? Jer nam je teško. Teško nam je pronaći pravu ljubav. Ne trudimo se, nego je odabiremo. Zašto zanemarujemo ljude s manama i teškoćama? Oni zaslužuju svu našu ljubav. Zašto odabiremo one koji nam se fizički sviđaju? Zašto nam je previše stalo do novca?

Nama je stalo do naše budućnosti, ali prave vrijednosti zanemarujemo. Ne shvaćamo ispravno ono „Jednom se živi“. To ne znači živjeti u vili, biti bogat, imati najljepšeg muža ili ženu i biti poznat. To znači voljeti, živjeti  za ljubav  i dijeliti je. Kad dijelimo ljubav  tada živimo.

Moglo bi se puno pisati o ljubavi. Ja sam osmašica i još ne znam ništa o pravoj ljubavi. Ovo je ono što ja mislim o njoj. Koga god bi pitala, bi li mi znao objasniti?

Rafaela Matković,8.b


[OPŠIRNIJE]



Zauvijek aši legendaši
Sara Fabris / datum: 2. 5. 2014. 22:14

Moj razred nije kao ostali razredi. Mi smo jednostavno posebni. Svatko od nas ima svoju osobinu. Neki pišu super sastave, neki imaju savršen glas, neki su jako pametni, dok neki kreiraju vlastite izume,… Međutim, svi smo po jednoj stvari posebni, isti; uvijek smo tu za prijatelje, a naši su prijatelji svi oko nas. Na nas se uvijek može računati. Nije nas briga što smo različiti. Zapravo smo zbog toga jako sretni. Imamo najbolju razrednicu koja poštuje naša prava i podržava nas. Sve radimo zajedno pa tako i rješavamo probleme. Jednako smo važni jedni drugima i tu nema izuzetaka. Ako nešto posjedujemo, to i dijelimo, a svoj razred nikad ne bi mijenjali. Mi ćemo zauvijek biti zajedno, nikad neće biti samo jedan.

Nas devetnaest će uvijek biti skupa, bez obzira što se dogodilo. Podržavat ćemo jedni druge u najtežim trenutcima, smijat ćemo se zajedno, dijeliti i dobro i loše. Možda ćemo se često, zbog sitnica ljutiti na prijatelje, ali ćemo im još češće opraštati. Sve što radimo, radimo to svim srcem i tako će uvijek biti. Proći će puno godina, neki od nas će postati slavni pomorci, slikari, pisci, pjevači, pjesnici. Neki će imati djecu, neki će se posvetiti glazbi ili glumi, a neki će biti zauzeti poslom, ali mi ćemo zauvijek ostati AŠI LEGENDAŠI i uvijek ćemo biti skupa!


[OPŠIRNIJE]



Mokri dan
Marija Poša / datum: 16. 12. 2013. 09:05

Izašla sam iz kuće. Uzela kišobran i uputila se u šetnju. Stabla maslina plesala su iza kamenih zidova. Savijala su grane prema meni. Vjetar je puhetao i kosa mi je sva lepršala.

Odjednom je počela kiša. Kišne kapi bile su zlatne kao da ih je poljubilo sunce. Otvorila sam kišobran, ali pojača hladan vjetar i odnese ga. Sve je naglo potamnjelo. Potrčala sam pod  obližnje stablo. Vjetar je nosio grane kao da se s nekim utrkuje. Htjela sam se vratiti kući, ali to nije bilo moguće. Uplašila sam se i lagano zaplakala. Kroz suze sve je izgledalo još tamnije. Stabla rastužena svojim su me granama stisnula i milovala poput majke.

            Vjetar se polako smirio. Izletjela sam da potrčim kući, zapela  i pala po trulom mokrom lišću. Mokra, ali vesela krenem cestom, tamnoplavom od kiše i pokrivenom lišćem.

            Kad sam došla kući, rekla sam mami da mi je vjetar odnio kišobran. Mama me uzela i zagrlila. Otišla je u kuhinju i napravila palačinke. Presvukla sam se i zamotala u deku, toplu i meku kao medvjeđe krzno. Kiša je pljuštala po mom prozoru. Uz ugodan miris iz kuhinje polako sam zaspala. 

            Po prozoru je tupkala kiša kao da želi ući u moju kuću na palačinke.


[OPŠIRNIJE]



Zdravo, jeseni!
Martin Sardelić / datum: 16. 12. 2013. 08:52

Zavirila je u morske dubine i more razburila.

Diže valove visoke koji udaraju o punte.

Ribari se ljuljaju na svojim barkama,

A dim iz dimnjaka ih doma zove.

Vani se sve žuri i u kuće bježi.

Odletjeli kišobrani prolaznika koji kisnu.

Jake kiše i veliki gromovi!

Eh, što je lijepo“, govori starac zaneseno.

Siva bura grane vije i stabla lomi.

Eskim bi se ovdje nastanio!

Nose ptice ljetne doživljaje svojoj braći.

Izlazim iz škole umoran i toplini doma žurim...


[OPŠIRNIJE]



Putujem s jeseni
Jana Matić / datum: 16. 12. 2013. 08:45

Šećem parkom, hodam po lišću.

Lišće kao da je živo: leti, šušti, priča... Gledam ljude oko sebe. Svi su u toplim kaputima. Po Pumpureli valovi golemi se slamaju. Priđem moru i pitam valove: „Zašto ste ljuti?“

Val mi se nasmije pa me cijelu poprska, a ja ostanem mokra. Snažan vjetar jako je zapuhao. Lišće se podiglo u zrak i zaplesalo u kolu.

Odjednom – sve se smirilo. Samo se začuo snažan plač drveća. Nikako da se utješi. Plače sve jače i jače. Ne mogu to podnijeti, idem dalje. Iznenada se smrači. Pogledam u nebo – kapljica kiše padne mi na nos. Stanem na trenutak, a kiša sve jača i jača. Dotrčim kući cijela mokra.

Kraj tople peći razmišljam: „Je li jesen ovakva jer je tužna ili je i njoj hladno?“


[OPŠIRNIJE]



Ona je tu
Lucija Vidajić / datum: 16. 12. 2013. 08:40

Polako se uvlači u već prorijeđene krošnje velikih stabala. Jako oprezno i neprimjetno dolazi, ali ja znam da je tu.

Pogledavši kroz prozor, već mogu primijetiti razigrane listove kako bezbrižno lete. Svaki put kada pogledam van, začudim se koliku moć ona ima. Svakim danom sve više preuzima vlast nad svime.

Napokon, kad sam obukla tisuću komada odjeće, skupila sam hrabrost i izašla iz svoje tople sobice na nemilosrdnu buru koja nije prestajala puhati. Spustila sam se do plaže gdje sam promatrala more. Bilo je jako valovito i par puta me zapljusnulo pa mi je jakna bila potpuno mokra. Putem kući gledala sam užurbane prolaznike, svi su odjeveni u tamne boje, smrknutog i blijedog lica. Kao da ne vide prelijepu prirodu koja ih okružuje.

Vjetar je zapuhao, ali ovaj put tako jako da mi se učinilo kako će me otpuhati. Otrčala sam kući jer je počela sipiti kiša.

„Priroda je prelijepa“, bila je moja zadnja pomisao.


[OPŠIRNIJE]



Ne baš sretna jesenska šetnja
Iva Fabris / datum: 16. 12. 2013. 08:35

Krenula sam u hobersku šetnju,

i na putu ugledam veliku smetnju:

pala grana bora nasred puta!

E, stvarno sam bila ljuta.

Tako ljuta nastavila prema Bon Reposu

i tamo ugledam šljunak nasut.

Poprskao me val,

Zaželjela sam šal.

Jako mi hladno je,

more strašno je.

Neću se vući,

bježim kući.

Počela je kiša,

smočila me kao miša.

U kući sam sjela

i toplu juhu jela.

Ništa me više ne može nagovoriti

da pođem van,

dosta mi je bilo za cijeli dan.


[OPŠIRNIJE]



Jesen
Nina Minga / datum: 15. 12. 2013. 08:21

Evo je, stiže,

na lokvicama se malim kliže!

Ne donosi nam mnogo boja,

ali meni je draga i plava mora.

Prati je puno ljutih oblačina,

želi grmjeti po šumi zelenila.

Ulicom se bura vije,

a ja u kući nad knjigom bdijem.

More se meškolji,

nešto mu nije po volji,

jer ono voli

kad se po njem plovi.

Cijelo nebo grmi, bauče,

a moj mali brat cvili i jauče.

Nježno ga zovnem

da k meni dođe.

Iz svog kuta on mi priđe,

u zagrljaju mom tiho pođe svojim snom.

I maca s prozora k nama siđe.


[OPŠIRNIJE]



Jesen me prati do škole
Frana Botica / datum: 14. 12. 2013. 08:16

Osjećam hladnoću. Jutrom me budi vjetar i kiša.

Izlazim iz kuće, a jesen me prati. Kroz mene prolaze hladni trnci. Sve je tmurno i prazno. Valovi udaraju u stijene koje plaču od tuge. Vjetar naginje grane limuna koje viču od straha da će se slomiti.

Penje se jesen na krovove tuđe i u dimnjake ulazi. Ljudi u vrtove izlaze po drva da zapale vatru i istjeraju je iz kuće. Krošnje drveća uz put obojane su u zlatnu boju.

Prolazim pored bakine kuće. Toplina mi se javlja i zove me da uđem, a ja moram u školu koja je još uvijek daleko. Hodam ispod drveća, a oko mene sve puno klizava lišća. Zamišljam kako uz vatru iz kamina jedem naranče i vruće kestene. Oblak me poprska i javlja da će ubrzo opet pustiti kišu. Iz torbe vadim kišobran. Iz daljine zove škola da požurim, da me čeka ugrijana učionica.

Dočekao me veseo i topao razred. Dok skidam mokar kaput sa sebe, mislim kako jesen i nije tako loša.


[OPŠIRNIJE]



Došla je u moj zavičaj
Tea Šain / datum: 12. 12. 2013. 13:59

Došla je u moj zavičaj,

u ruci mi je stvorila topli čaj.

Grane su golišave,

lišće šušti ispod mojih nogu.

Maknula je sunce s neba,

a iza grana zima vreba.

Pokupila je cvijeće s livade

i uputila nas k zimi

da medvjeđa glava oči sklopi,

i priroda da se smiri.

Lišće žuto prohodalo s grana,

a na grani uspavana vrana.

Završile su blage noći,

i najhladnije sad će doći.

Kiša, grmljavina i magla sama –

došla nam jesenska dama.


[OPŠIRNIJE]



U Veloj spili
Martin Sardelić / datum: 8. 11. 2013. 22:23
Učenici petih razreda OŠ Petra Kanavelića bili su na terenskoj nastavi u Veloj Luci u Veloj spili.  U Veloj Luci najprije smo otišli u njihovu osnovnu školu, koja je jako stara, više od 100 godina. Tamo smo pričekali arheologa Dinka Radića, koji im predaje povijest. S njim smo se popeli do Vele spile i poslušali ga. Ispričao nam je  kako su tu pronađene mnoge kosti, vaze od keramike i zidovi. Iskopano je u dubini od 11 metara. To se zove arheološka sonda. U Veloj spili arheolozi mogu pročitati ljudsku povijest. 

Saznali smo kako su obrađivali oruđe, kako su lovili životinje i kako su živjeli ljudi u dalekoj prošlosti. Najzanimljivije nam je bilo kad nam je otkrio da se prije moglo prošetati od Pelješca do Korčule, preko livada na kojima su pasle neke životinje, jer je Jadransko more bilo puno pliće. Pitali smo ga koliko su arheolozi otišli duboko u prošlost. Odgovorio nam je da su za sada prodrli oko 25 000 godina u prošlost. Nakon što nam je Dinko Radić ispričao o spili i ljudima koji su u njoj živjeli, dopustio nam je da se po njoj i sami prošetamo.

Pokazao nam je rupu u zidu spile. Utihnuli smo i čuli zujanje pčela. Iznenadili smo se! Objasnio nam je kako su to obične pčele, ali tu žive još od kamenog doba. Ugledali smo i šišmiše, no oni bi se uvijek prestrašili i sakrili. Na izlazu iz spile, svi smo se fotografirali.

Nizbrdo prema Veloj Luci, spuštali smo se brzo, puni utisaka o životu u prošlosti.

Autobusom smo se vratili u Korčulu, iz prošlosti u sadašnjost .


[OPŠIRNIJE]



U susret Svima svetima: Bijeg od svijeta
Rafaela Matković / datum: 31. 10. 2013. 08:34

Pripremivši  udobne cipele i bocu vode odlučila sam krenuti na malo dužu šetnju izvan  Starog grada. Nešto me vuklo prema ,,Sv. Luki”. Već sa šetnice Novi puti pogled na Stari grad okupan suncem izmamio je uzdahe.  Krenem dalje tim putem dok suhe iglice bora pucketaju pod mojim cipelama. Evo me ubrzo na groblju.

Sama riječ ,,groblje” podsjeti me na tugu, mir i tišinu. Tada zastanem i počnem razmišljati o svemu i svačemu, najviše o sebi… Oko mene se nadvili ogromni čempresi koji izgledaju dostojanstveno, kao da čuvaju duše naših pokojnih od vanjskog svijeta. Sada sam i ja u svome svijetu. No, želite li i vi malo zaviriti ispod svoje kože prošetajte se do groblja Sv. Luke.

Naše gradsko groblje smješteno je na obronku južno od grada, a uređeno početkom 19. stoljeća. Do tog vremena Korčulani su se sahranjivali po grobnicama gradskih crkava o čemu svjedoče brojne  kamene ploče. Groblje ima dva dijela, staro i novo.  Gradnja novog dijela počinje osamdesetih godina 20.stoljeća. Pjev ptica i tišinu na trenutak je prekinula  škripa ulaznih gvozdenih vrata. Osjeća se miris zemlje i cvijeća. Dolazim do središta starog groblja u kojemu je smještena kapela Sv. Luke iz 1899.godine. Znam da ova kapelica sigurno ima najtužnije zvono na svijetu. Najstarije grobnice nalaze se u sjeverozapadnom dijelu. Gazim po starim klimavim pločama i čitam stara imena obitelji isklesana na već posivjelom kamenu. Tu je i nekoliko manjih mauzoleja, kamenih sarkofaga te brojnih skromnih nadgrobnih spomenika. Sigurno nema djeteta ili odraslog u Korčuli koji nije zastao ispred groba obitelji Smrkinić s mramornim ženskim poprsjem, djelom kipara Ivana Rendića iz 1906.godine. Tužni pogled prema grobu i sklopljene ruke pozivaju na mir i poštovanje.

Pomalo sjetna odlazim i otvaram teška gvozdena vrata, puna vjere i zahvalnosti prema životu.


[OPŠIRNIJE]



Najljepša katedrala
Nataša Belić / datum: 29. 10. 2013. 13:01

Neočekivano sam se sa svojim razredom našla pred velikom Đakovačkom katedralom. Njezina visina je bila tako dojmljiva da je nisam mogla prestati gledati i jedva sam čekala da saznam nešto više o njoj. Osjećala sam se kao da je oko mene stalo vrijeme dok sam gledala u katedralu.

Kada smo ušli u unutrašnjost prvo što sam opazila bio je jedan veliki papir. Iz znatiželje nisam mogla odoljeti a da ne proučim što piše na njemu. Nakon čitanja shvatila sam kako zapravo izgleda unutrašnjost. Krenula sam dalje u razgled  i vidjela oltar. Na oltaru sam vidjela jako lijepu sliku. Kada sam se okrenula na gornjem katu sam primijetila velike orgulje  na kojima se svirala crkvena glazba. Svi smo sjeli u klupe i slušali tišinu katedrale. Nakon dugog razgleda u tišini smo izašli ispred katedrale, a ja sam opet odlutala u svoj svijet... Svi smo se zajedno slikali ispred  katedrale za zajedničku fotografiju.

Ovaj posjet neću nikada zaboraviti, jako mi se svidjelo, a posebno me dojmila visina katedrale. Sigurna sam da ću je opet posjetiti.


[OPŠIRNIJE]



Ovčara - mjesto tuge i boli
Filip Rakočević / datum: 29. 10. 2013. 13:01

Vukovar je grad heroj. Kad ulazite u Vukovar pored vas promiču razrušene kuće prepune rupa od granata i gelera. U tom gradu ima mjesto koje je vjerojatno najtužnije mjesto u Hrvatskoj. To je Ovčara, najveće masovno stratište Domovinskog rata. 

Na našem putovanju kroz Vukovar, shvatili smo da to nije običan grad, već je to spomenik Domovinskom ratu. To je spomenik svim braniteljima koji su imali sreće  preživjeti  i onima koji su dali svoj život za obranu tog grada i naše domovine. Ipak ima jedno mjesto koje je i tužnije i još ponosnije od samog Vukovara a to je Ovčara. Na tu farmu  u studenom 1991 godine poslje dugih i teških borbi za obranu grada su  dovedeni  bolesnici i ranjenici iz vukovarske bolnice i mučki ubijeni. Nisu se poštivala ratna prava, nije se vodilo računa tko je mladić, a tko starac ili bolesnik. Zločinačka ruka okupatora bespoštedno je strijeljala preko 200 ljudi. Takav stravičan čin se ne pamti u novijoj modernoj povijesti.

Slušajući vodiča koji nam je pričao detalje o tim događajima, nikako nismo mogli shvatiti da je takvo što moguće. Dok smo u Spomen domu gledali slike žrtava i čitali njihova imena zamišljali smo koji su to bili ljudi, čiji su to bili očevi, djedovi ili sinovi, koliko su iza sebe ostavili uplakanih supruga, majki i djece. Sve te činjenice su se teško slijevale u naše glave i nikako ih nismo mogli prihvatiti. Činilo nam se kao da je to mjesto i cijela priča jedan ružan san.  Još potresniji je bio osjećaj kad smo došli na livadu gdje su krvnici bagerima zatrpali mrtva tijela. Nadali su se da će zločin biti prikriven i ostati zakopan duboko u zemlji, no istina koliko god bila bolna  izašla je na vidjelo i danas tu raste 200 malenih grmića kao simbola novog života Vukovara. Ovčaru krasi i mramorni spomenik koji simbolizira golubicu koja slobodno izlijeće iz mraka i označava novi početak. 

I Spomen dom i zeleni grmići i mramorni spomenik zauvijek će biti tu da se s tugom i ponosom prisjetimo ljudi koji su dali svoje živote za našu slobodu, ali i da budu vječna pouka svim budućim generacijama da se takvo zlo više nikad ne dogodi.


[OPŠIRNIJE]



Gospodin četrdeset
Luka Salečić / datum: 29. 10. 2013. 13:00

Najbolji sportaš dvadesetog stoljeća ima svoj vlastiti muzej. Ispred muzeja je njegov kip, a zgrada je u obliku lopte i gotovo je sva od stakla, i to plave boje. U muzeju su vitrine, svaka vitrina priča svoju priču.

Rođen je u Šibeniku 22. listopada 1964. i bio je košarkaš. Svoju prvu košarkašku loptu dobio je od brata i tad je znao što će postati. Svako jutro u četiri se budio i  trenirao, nakon treninga bi se vratio doma, istuširao se i krenuo u školu. Bio je odličan učenik. Njegov prvi klub je bio Šibenka i tamo je sve počelo. Nedugo nakon toga pošao je u Cibonu. Prolazeći do vitrina vidjeli smo uspjeh u njegovoj karijeri od Hrvatske do Amerike. Najviše se isticao mali kipić s afrofrizurom zvan Žutko. Nakon Cibone krenuo je u Real Madrid, odlično je igrao tako da se NBA zainteresirao za njega. Godine 1990. otišao je u Portland Trail Blazers. Igrao je samo par minuta po utakmici jer je bio jedini bijelac u momčadi. Nije bio zadovoljan zbog toga pa je otišao u NETSe. Zatim je 1992. proglašen najboljim strijelcem u timu, svoj nadimak Gospodin četrdeset je dobio jer je po utakmici davao po četrdeset poena.

7. lipnja 1993. dogodila se prometna nesreća, to je najtužnija vitrina. Vozač kamiona je zaspao i izletio u drugu traku, to je bio dan tuge. Našeg Dražena Petrovića nema. On je uvijek u našim srcima, gospodin četrdeset koji nas uči da se velikim trudom može postići što god poželiš.


[OPŠIRNIJE]



Krstarenje kroz vrijeme
NINA STANIŠIĆ / datum: 29. 10. 2013. 12:55

Uputili smo se prema Krapini, rodnom gradu Ljudevita Gaja. Poznatog hrvatskog političara i jezikoslovca. Lijepo se je voziti kroz Hrvatsko zagorje gdje priroda očarava svojom ljepotom. Cijelim putem oči su mi upijale prekrasne boje zagorskog kraja. Mir, čudesna priroda, visoke trave, sve me to mamilo da izađem iz autobusa i prošećem do Muzeja krapinskog neandertalca, jednog od najmodernijih muzeja u cijelom svijetu. Tamo nas je dočekao vodič koji je s nama krenuo u nezaboravno putovanje kroz povijest,od velikog praska, preko algi, bakterija i dinosaura pa sve do nas ljudi.

Prije nego je započelo razgledavanje muzeja, veliko platno s desne strane od ulaza, oživljavalo je riku i glasanje neandertalaca. Gledajući film o neandertalcima prepustila sam se svijetu bez mobitela, nebodera, računala, GPS-a... Krenuli smo dalje u razgledavanje muzeja s datumom 23. kolovoza 1899. godine kada je krapinski učitelj Rehorić poslao Dragutinu Gorjanoviću čudne kosti koje je pronašao podno brda Hušnjakova. U muzeju je obrađen postanak svijeta, povijest i prvi organizmi na zemlji. Prolazeći kroz muzej svakim svojim korakom prijeđem milijune godina. Razgledavajući vidjela sam jednostanične organizme, prve kralježnjake, ribe, vodozemce, gmazove, sisavce i prve čovjekolike majmune. U svojoj glavi zamišljala sam stvaranje svijeta u 24 sata, kako je prikazano i u muzeju.

Posebno me dojmilo tijelo neandertalca na bolesničkom krevetu kojeg smo mogli istraživati te tako doći do informacija o njegovim ozljedama uz ilustrirane fotografije i rengenske snimke. U posljednjem dijelu muzeja vodič nam je pričao o tehnološkom i kulturnom razvoju ljudskog roda. Izašli smo iz muzeja, uputili se prema nalazištu i lagano se uspinjali. Nakon dosta puhanja i uzdisanja uspješno smo savladali uspon te stali na mjesto gdje je nekoć živio i odrastao krapinski pračovjek. Pogled iz nalazišta je bio čudesan. Brdašca su se nizala jedno za drugim podsjećajući me na valove mora. Stabla raznih oblika činila su prozračnu šumu uljepšanu kamenjem i paprati. Priroda je u nama budila slikare i pjesnike te želju da sve to zabilježimo. Nikada neću zaboraviti taj pogled.     Spustili smo se podno brda i vratili se nazad u autobus.


[OPŠIRNIJE]



Zoološki vrt Bizik
Sara Andrijić / datum: 29. 10. 2013. 12:49

Kada pomislite na zoološki vrt, zamislite velika željezna vrata, čuvare u svakom kutu, velike nastambe koje su dizajnirane da izgledaju kao mjesto porijekla tih životinja, vodiče koji neprestano vode znatiželjne posjetioce uokolo i sve to zgusnuto u jednoj velikoj zgradi. Umjesto toga, vidjela sam ljubav obitelji Bizik prema tim životinjama. Oni ne bacaju hranu životinjama bezvoljno jer im je to posao i jer moraju biti tu, nego iz ljubavi jer ih vole. Na kraju, što će životinjama velike šuplje nastambe ako nemaju ljubavi? 

Autobus je stao, iskrcali smo se ispred obiteljske kuće Bizik, misla sam u sebi što radimo ovdje? Nema šanse da se zološki vrt nalazi iza kuće! Trebamo li pješačiti do njega? Bila sam u krivu. Zoološki vrt se zaista nalazi iza kuće i jako je velik. Na ulazu u zološki vrt s velikim pozdravom dočekala nas je četerdeset i četiri godine stara papiga ara. Osim papige, tu nas je dočekao i vlasnik zološkog, gospodin Bizik. On nas je vodio kroz čudesan svijet životinja. U tom zoološkom vrtu nalazi se 475 životinja od kojih su 92 vrste ptica, više od dvije vrste majmuna, domaće životinje kao što su koze, poniji, kokoši i svinje. Ima tu i tigrova, lavova, pantera, klokana, emua i ostalih divljih životinja. Prve životinje bile su dovedene 1954.god. Među njima su bile ptice i zečevi koje su domaćini uzgajali kao hobi, ali taj hobi se proširio kada su 1982. god pristigle zvijeri poput: vukova, lisica i medvjeda. Tako je nastao zoološki vrt Bizik. Doznali smo da zoološki vrt Bizik u Našicama godišnje posjeti oko dvadeset tisuća ljudi. Svaka osoba koja posjeti zoološki vrt Bizik ima priliku držati zmiju u rukama, ako ne u rukama onda oko vrata. Bila sam jedna od posjetiteljica koja je imala priliku držati zmiju u rukama. To mi je bilo prvi put. Iskreno nije mi bilo baš svejedno, ali pristala sam. Prvo sam držala zmiju crno bijele boje u rukama, neprestano je išla glavom uzduž moje ruke i htjela sam je odmah ispustiti, ali nisam smjela. Koliko god sam dozivala gospodina ne bi li preuzeo zmiju od mene, nije bilo odaziva. Gospodin je pričao s nastavnicima i nije se dao omesti. Ta zmija je punih deset minuta bila u mojim rukama i gmizala po mojoj ruci. Zatim sam držala bebu zmiju otrovnicu. Pošto je bila mala, zamotala mi se dva puta oko ruke i glavu provlačila kroz narukvice gdje je i zapela. Nakon malo panike i puno otpetljavanja, drugi su preuzeli malu zmiju, na što sam odahnula. 

Nakon puno zabave i još više uzbuđenja, mogu zaključiti da tim životinjama nije potrebna samo briga nego i ljubav i preporučujem svim ljubiteljima životinja da posjete zoološki vrt obitelji Bizik u Našicama.


[OPŠIRNIJE]



Grad konja
Rafaela Matković / datum: 29. 10. 2013. 12:33

Ergela u Đakovu. Konji u štalama. Čuje se topot 180 lipicanaca. Osmaši i turisti nisu jedini koji su posjetili ovaj ,,grad” konja. Posjetila ga je i kraljica Elizabeta III. Mladi konji služe za vježbe s djecom s posebnim potrebama, a starije jašu odrasli.Nažalost vrijeme nam nije dopustilo da ih jašemo. Sami proizvode  sijeno. Svoje plemenite životinje peru svako popodne i izvode vani da mogu pasti. Doznala sam da u cijeloj Hrvatskoj ima 14% lipicanaca i da konjem nazivamo ženku, a pastuhom mužjaka. Lipicanci su pametne i dobre životinje koje mogu prepoznati ljudski karakter dok ga se mazi. Zbog lakšeg prepoznavanja svaki konj ima svoje ime i matični broj. Mogu živjeti 30 ljudskih godina i tek tada kada uginu ,,dobiju krila”. Tada ljudi iskoriste njegov rep za proizvodnju gudala.Takve dostojanstvene životinje gracioznog koraka još nisam vidjela. Ta ljepota, snaga, temperament, neukraćenost i vatrenost osvojili su mi srce. Nije ni čudo što su te životinje česta tema umjetnika.Zbog njihove ljepote slikaju ih s krilima, a u bajkama princeze čekaju svog princa na bijelom konju.Jutro se bližilo kraju. Ergelu smo ostavili iza nas, a u mislima su ostali konji u kasu s krilima…


[OPŠIRNIJE]



VUKOVAR
PAVO ŠAIN / datum: 29. 10. 2013. 12:21

Vukovar. Hrabar, osjećajan, poučan i zanimljiv. Očekivao sam da će izgledati razornije nakon punih 20 godina od Domovinskog rata, ali ipak se Vukovar „izgradio“ u još veći, snažniji i ljepši grad.

Grad na najvećoj rijeci u Hrvatskoj. Zato ima puno komaraca i dok je vodič nabrajao neke čudne i otrovne vrste tih životinja došlo mi je da odem iz Vukovara. Ipak to me nije zaustavilo u razgledavanju gradskih spomenika, kao što su Ovčara, muzej bolnica, vodotoranj, Trpinjska cesta i mnogo drugih. Do Vukovara vodila nas je Trpinjska cesta zvanom „groblje tenkova“, kraj ceste je bio jedan od 18 pogođenih tenkova JNA i također podignuta bista zapovjedniku 3. bojne 204. gardijske brigade HV za Borovo naselje i Trpinjsku cestu Blagu Zadri koja je bila prekrivena crnom plahtom zbog uvedene ćirilice u Vukovaru. Nadam se da će brzo osvanuti bista Blage Zadre i nestati ćirilica iz „Grada heroja“. Dolazili smo u Vukovar primjećujemo izgranatiranu tvornicu obuće Borovo koja je prije rata zapošljavala čak 50% Vukovaraca i 50 % stanovnika iz Borova, vidjeli smo i dosta izrešetanih napuštenih kuća i zgrada do trenutka kad smo došli do muzej bolnice gdje je nasuprot bio srpski konzulat, ja sam smatrao da je to kao neka provokacija što je kasnije i vodič potvrdio. Uglavnom nismo došli radi srpskog konzulata nego već zbog čuvene muzej bolnice koja je mukotrpno bila granatirana 3 mjeseca. Na ulazu u prizemlje bolnice poviše nas je crveni križ koji je bio pun rupa, te rupe su predstavljali granatiranje bolnice što se protivilo ženevskoj konvenciji. Kada smo ušli pogledali smo jedan kratki dokumentarac o Vukovaru u tih 3 mjeseca okupacije i nastavili razgledavati razne hodnike, skloništa, sobe itd. Nakon bolnice pošli smo u koncentracijski logor Ovčara gdje smo vidjele izložene stvari oko 260 mučenih i ubijenih  civila, branitelja, medicinskih osoblja...krenuli smo na Ovčaru gdje je bila Spomen ploča (golubica) tj. mjesto gdje su četnici ubijali i trpali nevine ljude u vlastite iskopine. Kasnije smo pošli na mitnicu ili vodotoranj gdje nam nije trebalo ništa posebno naglašavat osim da je svadodnevno Ivica Ivančanin postavljao Hrvatsku zastavu na vrh mitnice, koju bi kasnije srpski agresori agresivno granatirali. Došla je i na red masovna grobnica gdje je 938 križeva postavljeno u znak ubijenih za vrijeme tromjesečne okupacije i posebno treba naglasiti da su odvojena dva križa jedan za najstariju žrtvu i jedan za najmlađu žrtvu koja je imala čak 16 godina, u sredini grobnice je skulptura zračnog križa gdje u sredini vječno gori plamen. Naposlijetku su nam vrlo blizu smješteni: Križ sa ušća i dvorac Eltz. Križ sa ušća je napravljen u spomen svim ljudima koji su dali život za slobodnu Hrvatsku, na njemu također piše sa hrvatskim pismom (glagoljicom) „Navik on živi, ki zgine pošteno.“ Pokušavali smo sami odgonetnuti što piše sa svojim lošim poznavanjem glagoljice ali uzalud. Tu je i dvorac Eltz koji je sagrađen u 18. stoljeću, mnogi od nas su se sjetili novčanice od 20 kn gdje se i nalazi pa smo spontano pokušali pronaći razlike ali uzalud... Vukovar se dijeli tj. Vuka ga dijeli na dva dijela na Novi i Stari Vukovar, Stari Vukovar gdje se i osjetu dosta utjecaja germana može se vidjeti po kućama, ulicama pa i po samom dvorcu. Vodič nas je poslije napornog ali i zanimljivog dana odveo u najbolju slastičarnicu u gradu, ali većina nas je pošla u jedan shoping centar koji je bio nasuprot slastičarne. U shoping centru smo mi dječaci tj. muškarci kupili pištolje, ali ne bilo kakve pištolje već pištolje na vodu mislili smo da je to dobra ideja ipak ta ideja je bila loša otprilike vrlo loša jer smo shvatili da smo poprilično mokri. Oduvijek sam maštao o posjetu „Gradu heroju“ koji me itekako iznenadio. Zato ću se vratiti opet na početak s riječima hrabar, ponosan, poučan, zanimljiv. Vukovar.


[OPŠIRNIJE]



Znate li što je sparaonica?
Martin Sardelić / datum: 25. 10. 2013. 10:22

Jedna od stvari i običaja koji nestaju su sparaonice.

Zanimljivo je znati kako su se prije djeca igrala. Ovu priču zapisao sam za  nove generacije koje dolaze kako bi i one znale čime su se prije njihovi očevi zabavljali i kako su  slavili praznike. Odgovore na pitanja dobio sam od svoga oca. Moj tata je dok je bio mali živio u Korčuli i on se zabavljao sa sparaonicama. Najviše su se koristile po starom gradu, na Božić i Novu godinu. Za božićne ili novogodišnje blagdane bila bi nestašica šibica.

Danas se može lako otići u trgovinu kupiti petarde. No prije si se morao malo sam pomučiti. Najprije je trebalo napraviti ili nabaviti sparaonicu. Glava sparaonice je ovalnog oblika s rupom u sredini i na nju je spojena ručica, moglo bi se reći da sliči na čekić. Napuni se glavama šibica i sparaje  zbog udarca čepa  o kamen. Služila je za zabavu u manjim mjestima. Tata mi je pričao da je jedne godine na Božić policija (tada se je zvala milicija) hvatala dječake i oduzimala im sparaonice. Tako su lovili i njega no nisu ga uhvatili. Najčešće su djeca nasljeđivala sparaonice od starije braće. Nove je bilo lako napraviti dok  su im očevi radili u brodogradilištu Inkobrod, a ako nisu imali očeve u brodogradilištu,  morali su se sami snaći i poslužiti starim ključevima od konobe i drugim sličnim predmetima. Kad je tata odrastao, ostavio mi je sparaonicu da se i ja mogu zabavljati. U Žrnovu se još uvijek slavi sparavanjem za Malu Gospu. Ove godine u Žrnovu je bilo oko 20 djece i svi su sparavali. Najviše je bilo djece od 8 do 19 godina.


[OPŠIRNIJE]



Kruh je slastan u 5.c
Maja Žuvela / datum: 17. 10. 2013. 12:20

Budući se bliži Dan zahvalnosti za plodove Zemlje, mi, učenici 5.c razreda, na satu razrednika okušali smo se u pisanju pjesama na temu kruha. Vjerujemo da ćete i vi osjetiti miris toplog kruha čitajući naše pjesme, a možda i ogladniti.smiley


[OPŠIRNIJE]



Izleti u stripu
Franica Tasovac / datum: 18. 6. 2013. 10:26

I na kraju smo te lijepe izlete prikazali u stripu... Klikom na sličice neke od njih možete i pročitati!

 


[OPŠIRNIJE]



Kako niki mogu živit...
Karlo Škokić / datum: 8. 6. 2013. 08:58

Karlo Škokić je na 8. ODJECIMA naklade Ljevak osvojio prvu nagradu s pjesmom Kako niki mogu živit... s nastavnicom Suzanom je bio u Zagrebu, izvještaj slijedi.


[OPŠIRNIJE]



Naš doživljaj škole u prirodi
Administrator / datum: 27. 5. 2013. 12:20

Škola u prirodi

U utorak 23.4.2013. u 6 sati krenuli smo iz Korčule u Split. U Splitu na rivi čekao nas je autobus. Krenuli smo na ručak u Macolu. Poslije ručka krenuli smo na razgledanje Plitvičkih jezera. Ona su mi se najviše svidjela. Smjestili smo se u Fužinarskoj kući. Poslije večere imali smo talent show. To je bilo jako zabavno. Drugi dan posjetili smo NP Risnjak . Tamo je bilo puno snijega što nam se svima svidjelo. Poslijepodne posjetili smo Park šumu Golubinjak. Tamo smo se grudali snijegom i igrali nogomet. Navečer poslije večere imali smo pidžama party i lude frizure. Treći dan išli smo u Ogulin . Vidjeli smo Đulin ponor i Zavičajni muzej. Poslijepodne s brodom smo se provozali po jezeru Bajer. Navečer smo imali disco i izbor Miss i Mistera. Četvrti dan krenuli smo kući. Usput smo posjetili Sokolarski centar i svratili na ručak. Nastavili smo put do Splita. Tamo smo se ukrcali na katamaran i vratili kući na Korčulu. Bili smo tužni što još nismo ostali u Fužinama i zajedno se družili. Svima je bilo lijepo. Pogledajte slike, odlično smo se zabavljali .   

Paula Batinović  IV. a

            Moji najbolji prijatelji - životinje

Pored restorana Macola čekalo nas je veličanstveno iznenađenje. Sve je bilo kao na selu i u šumi. Životinje, koje me uvijek privlače. Na ulazu su nas dočekale divne, male domaće kokoši raznih boja. Zatim smo se spustili prema ponijima. Bili su ograđeni kao i sve životinje. Unutar ograde imali su prekrasnu drvenu štalu, napravljenu od najfinijih komada drveta. Tamo su bila tri ponija i svi su imali bijelu dlaku sa smeđim  mrljama i izgledali su kao da se po njima prolila boja. Griva im je bila smeđa i malo neuredna. Hranu su nam uzimali iz ruke. Odmah kraj njih  bile su dlakave divlje svinje pune blata te su izgledale kao da je na njih pao čokoladni preljev. Uvijek bi neka od njih stala kraj ograde i češkala se. Vidjeli smo kako se dvije divlje svinje tuku i to je bilo jako smiješno. Pošli smo do dva dlakava stvorenja, također debela, ali puno veća. To su smeđi medvjedi. Oni nisu tromi, naprotiv, vrlo su spretne životinje. Jedan se od medvjeda nekoliko puta  podignuo na stražnje noge. Izgledao je kao div. Drugi je samo ležao, ali poslije je prišao bliže. Ono što je mene najviše uzbudilo bile su srne. Njih sam također hranila. Bile su divne, nježne  a kraj njih mladunci lijepi i plahi. Poželjela sam zauvijek ostati s njima i igrati se 

Sara Fabris, IV. b

Plitvička jezera

Plitvička jezera su me impresionirala. Tako su mi se svidjela da nisam znao  je li  to san ili stvarnost. Vidio sam krasne slapove i prekrasna jezera. Najljepša od svih jezera su Kozjak i Kaluđerovac. Neobične su biljke i ribe. Gledao sam male pastrve. Vodič nas je zaustavio i počeo pričati legendu o Plitvičkim jezerima. Ljudi su mnogo godina bili bez vode. Počeli su dobivati razne bolesti. Umirali su od gladi i žeđi. Dozvali su Crnu vilu s Velebita. Čuvši njihove molbe, poslala je jaku kišu koja je trajala mnogo dana. Kada je kiša prestala, oblaci i magla su se razišli a ljudi su ugledali jezero. Prozvali su ga Prošćansko jezero. Iz njega su nastala i druga jezera. Od tada više nitko nije bio žedan. Pun dojmova ukrcao sam se na brodicu kojom smo se vozili po jezeru Kozjak. Pogledajte slike s Plitvica .

Beris Peručić  IV. b

Sokolarski centar

Zadnjeg dana putovanja posjetili smo Sokolarski centar. Dočekao nas je vodič koji nam je pričao o sovi dok je ona mirno počivala na njegovoj ruci. Zanimljivo je to da sova može vidjeti u daljinu do osam kilometara,  no ona ne može micati zjenice kao mi, ali može glavu zavrtjeti za 270 stupnjeva. Desno uho joj je veće od lijevog i nalazi se na vrhu glave  dok je lijevo na dnu. Sova maše glavom u ritmu glazbe i tada hvata razne zvukove, a neobično je to da npr.  jednim  uhom može čuti miša  a na drugim vjevericu. Leti brzinom  od 200 km/ h i gotovo ju je nemoguće čuti. Sova je jako opasna životinja i kad joj se približite ona upozorava no, ako ne reagirate na upozorenje može biti loših posljedica. Upoznali smo sokola i njegove vještine. Tajna u sokolovom brzom letu  (obrušavanju) je u njegovom perju koje je vijugavo i ostavlja zrak ravnim. Može postići brzinu od 300 km/h. Vjeruje se da nas sokolovo pero može čuvati od zla. Htio bi još jednom posjetiti Sokolarski centar i držati sokola u ruci. Pogledajte slike iz sokolarskog centra !

Frano Filippi IV. b


[OPŠIRNIJE]



Moja je mama naj
Administrator / datum: 13. 5. 2013. 20:10

Marin Čumbelić

Moja mama je lijepa, drugi dan ljepša, a u srijedu najljepša.
Moja mama je pametna, moja mama je spretna, a najviše sretna.
Moja mama je najbolja, najljepša, najspretnija i najsretnija.
Mama mi je najbolja jer za mene čini sve, mazi me i pazi, a domaći mi najviše pomaže. Mama mi je i najljepša zbog njezine predivne kose, lijepih oči i "rečini". Najspretnija u kuhanju i sa školskim priborom.
Najsretnija što ima mene, tatu i baku.
Mama, želim da uvijek budeš živa i zdrava!

Marin Čumbelić 3.a


[OPŠIRNIJE]



Drage mame, sretan Majčin dan!
Sara Kalogjera / datum: 12. 5. 2013. 09:32

Mama

Ti se brineš i za mrava.

I  vrijedna si kao mrav.

A dobra kao kruh.

Braniš me kao srna svoje uplašeno lane.

Ti si moj heroj i nada za spas u zadnji čas.

Bez tebe ne bi mogla ništa.

U životu mom, mama ti si sve!


[OPŠIRNIJE]



Opis otvorenog prostora: ACI marina
Sara Kalogjera / datum: 22. 4. 2013. 10:53

Dolazim u ACI marinu.  Idem tamo gdje me vodi zvuk  vjetra i mora koje udara u griže. Zastala sam jer mi je nešto privuklo pozornost. Preleti galeb i odleti prema Starom gradu. Gubim ga iz vida. Pogledam i vidim kako je tužnog i mirnog izgleda  Stari grad i u meni stvara neku tugu. Kuće koje su još iz srednjog vjeka tamo stajale, gledaju prema moru kao da se dive moru i njegovim valovima koji prekrivaju stijene i griže. Na moru jedna barkica plovi i teško se vidi jer je more pokriva.

Sve to izgleda i podsjeća na jednoroge koji hoće izaći, ali ne mogu, plavi ih kit tjera prema moru i to se stalno ponavlja. Skrene mi pogled i na gustu i zelenu šumu u kojoj drveće  šapuće jedno s drugim. Prepadnem se, zvoni  na katedrali Sv. Marka.

Mogu li ja biti ptica i letiti u beskonačnost? Gledati ovu ljepotu svijeta i otoke koji sami razgovaraju s  galebovima? Sve  to što vidim postaje mi sve draže, što duže živim na otoku, a ne u tmurnim i zagađenim gradovima. Volim ovaj otok jer mi priča bajke i priče još neispričane.


[OPŠIRNIJE]



U marini
Administrator / datum: 22. 4. 2013. 10:37

Marija Magdalena Radić

Stojim na mostu kojeg valovi zapljuskuju. Mnoge barke isplovljavaju i uplovljavaju u ACI marinu. Idu uz rubove mosta i prskaju me morem. To je grozno! Čujem svađu između mora i neba. Nebo je postalo tmurno, a more valovito i pomalo crno. Njihova svađa je potrajala. Vjetar puše i nosi mi kosu, a to je jako ugodno. Okrenem se i u blizini vidim poluotok Pelješac. Ne vidi mu se vrh jer je zamagljen. Krovovi kuća na tom poluotoku su raštrkani. Divno je kako brodice prevoze užurbane putnike preko valovitog mora. Osjećam miris soli koji me podsjetio na ljeto. Stari ribar vozi se jadnom, malom barkom. Jako je valjaju valovi. Ribar vadi mreže pune rupa, naime dupin ih je rasparao. Mnogi restorani su zatvoreni, a stolice i stolovi poslagani. To me je rastužilo. Jahte su usidrene uz griže. Ljudi sjede u kafićima i razgovaraju o svojim problemima. Pokraj kafića rascvjetani bademi blago opijaju ugodnim mirisom, a vjetar im nosi cvjetove i baca po putu. U daljini se naziru obrubi crkvenog zvonika koji se renovira. Graditelji se penju na njega i stavljaju mramorni kamen. Na staroj tvrđavi  viori se hrvatski barjak. Galebovi koji se glasaju i oblijeću mi oko glave, jako me vesele. Čujem zvukove automobila i autobusa. Udišem njihove smrdljive ispušne plinove. Ljudi se na parkiralištu svađaju oko mjesta za parkiranje, a ja im se smijem. Mislim: „Pa zar je to važno na jedan ovakav dan“? Vlasnici jedrilica boje se raširiti jarbole da ih vjetar možda ne raspara. Svi ti zvukovi me vesele upijam ih svom snagom, pokušavam ih upamtiti  i bojim se otići jer ću se rastužiti.


[OPŠIRNIJE]



Luka u Korčuli
Fani Lozica / datum: 22. 4. 2013. 10:07

Nalazim se u ACI marini. Sjedim na mostu kojeg zapljuskuju valovi. Barka isplovljava iz luke i ide u nemirno more. Stari ribar negdje u moru baca mreže. U daljini se nazire otok čije obale opljuskuju zaigrani valovi. Cvrkut ptica čini me opuštenom. Čujem glasanje galebova koji lete u daljine i puštaju da ih vjetar nosi. Obuzme me miris proljeća i tek procvjetalog cvijeća.Neki ljudi piju jutarnju kavu te razgovaraju o poslu i drugim stvarima. U daljini između kuća nazire se krov crkve koji se popravlja. Vidim ljude koji teško rade da bi zaradili za svoj život i održali svoju obitelj. Na kraju mosta nalazi se modri svjetionik. Jahte stoje usidrene jedna do druge. Zastave koje viore na vjetru,proizvode zvuk u skladu vjetra te u skladu pljuskanja valova. Nazire se i hotel u kojem nema ljudi te je pust i obuzme me samoća na sami pogled njemu. Sjedim tu na mostu i razmišljam o svemu što vidim,čujem i osjećam. Nebo je tmurno te puno magle kao da će svaki tren početi kišiti. Bademi koji su tek procvjetali, uljepšavaju okolinu ACI marine. Taj miris proljeća, zvuk vjetra,mora, te cvrkut ptica odvodi me u neki ljepši svijet u kojem vlada sloboda i mir. Imam osjećaj da bi zauvijek ostala tu, na mostu i razmišljala o ljepoti ovog grada.


[OPŠIRNIJE]



Kiša
Sara Fabris / datum: 15. 4. 2013. 08:41

Posljednjih dana kiša stalno pada,

da će prestati moja je nada.

Zbog nje ne mogu izaći van,

pa mi to sasvim pokvari dan.

Po prozorima lupa,

kuće mnoge kupa.

Moga psića smoći,

pa u kuću neće moći.

Kada kiša pada dosadno je jako,

pa mi onda ne bude lako.

Zbog nje ne mogu mirisati cvijeće

i ne osjećam da je došlo proljeće.

Kiša kaplje i to me nervira,

jer mi kapanje ne da mira.

Ipak je dobra za neke stvari

ona za naš život mari.

Za skakanje kiša stvara lokve

i zalijeva meni drago stablo smokve.

I druge biljke ona zalijeva,

a zatim se u more slijeva.

Zbog nje vode imamo dosta

i možemo napojiti svakoga gosta.

Zbog kiše možemo živjeti mi

i zato je moramo cijeniti.

Istina da nas u kuću tjera,

ali nam pravi mora, jezera.

Zbog kiše moramo sretni biti

Jer bez pića nema života, a ona nam daje piti.


[OPŠIRNIJE]



U zemlji bajki... (putopis iz Danske)
Đina Radovanović / datum: 8. 4. 2013. 13:20

Ove  godine pružila mi se prilika da provedem proljetne praznike za pamćenje. Na poziv prijatelja posjetila sam Kraljevinu Dansku i zajedno s mamom i starijom sestrom uživala u čarima ove lijepe države. U domovini Male sirene proveli smo 5 nezaboravnih dana.

Let zrakoplovom od Splita do Frankfurta, a zatim do Kopenhagena brzo je prošao. Na aerodromu udaljenom 4 kilometra od glavnog grada  dočekali su nas  naši ljubazni domaćini.

Nakon odmora krenuli smo u obilazak  danskog  glavnog  grada Kopenhagena. Od naših prijatelja, koji u Danskoj žive 20 godina, puno smo toga čuli i naučili. Kraljevina Danska sastoji se od poluotoka Jyland i mnogo malih i velikih otoka. Najveći otoci međusobno su povezani mostovima. U Kopenhagenu, koji nas je dočekao okovan ledom, vidjeli smo kraljevsku palaču i smjenu straže ispred kraljevske palače, kip Male sirene –simbol grada Kopenhagena koji je ime dobio po istoimenoj bajci Hansa Christiana Andersena, kao i brojne druge znamenitosti. Saznala sam i da Kopenhagen u prijevodu znači „luka trgovaca“.

Šetali smo uz kanal Nyhavn gdje se nalaze šarene drvene kuće. Šetalište je bilo prepuno ljudi unatoč niskim temperaturama. Po kanalu su se ljuljuškali drveni brodići.
Primjećujem da nema visokih zgrada i nebodera, a uskoro kroz priču s prijateljima doznajemo da Danci jako njeguju starine i da se kod njih ne mogu graditi zgrade i kuće više od 5 katova. Na kućama lijepi prozori bez zavjesa, a na ulicama gotovo svi voze bicikle različitih boja i vrsta.

Obilazak  smo nastavili posjetom starom graduRoskilde. Vidjeli smo veliku katedralu u kojoj se nalaze grobnice danskih kraljeva.

Poslije podne odvezli smo se u gradić Bramming udaljen 350 kilometara od danskog glavnog grada. Do Bramminga, gdje smo bili smješteni sljedeća tri dana, vozili smo se auto-cestom i razgledali danske krajolike. Na tom putu najznačajniji je prijelaz preko mosta dugog 19 kilometara koji povezuje 2 velika danska otoka Saeland i Fyn. Putem sam razgledala obrađene i uređene poljoprivredne površine. Često smo nailazili na farme svinja i krava. Nije čudo da je Danska velika poljoprivredna zemlja i veliki proizvođač hrane.
 
Sljedeći  dan posjetili smo grad Esbjerg koji je četvrti danski grad po veličini i najveća luka na Sjevernom moru. Put smo nastavili do  najstarijeg  danskog  grada Ribe. U gradu Ribe nalazi se Muzej vikinga i najstarija katedrala u Danskoj. Grad je prepun malih starih kuća nanizanih jedna do druge.
Na poluotoku Jylland smješten je i grad Billund  najviše poznat po Legolandu. U Legolandu su sve najveće svjetske znamenitosti izrađene od lego kocaka. Vlakićem sam se vozila kroz lego safari i gledala životinje u prirodnoj veličini izrađene od legokocaka.Vidjela sam pingvine,akvarij i još štošta-pravi raj za djecu.
Pri kraju našeg boravka odlazimo u Odense, rodni grad pisca bajki Hansa Christiana Andersena. 
Posjetili smo rodnu kuću H.C.Andersena i prisjetila sam se mnogih njegovih bajki. Ulica u kojoj se nalazi ova kuća ostala je ista kao u doba kad je živio glasoviti pisac. 
Uz njegovu rodnu kuću nalazi se muzej s brojnim knjigama i teatar u kojem se svakodnevno izvode Andersenove bajke. Djeci su na raspolaganju kostimi labuda, Male sirene, Princeze na zrnu graška  i mnogi drugi, u kojima se mogu fotografirati za uspomenu na ovaj posjet.

U gradu Odense posjetili smo i zoološki vrt gdje sam uživala razgledavajući brojne životinje.

Obogaćena mnogim saznanjima i lijepim dojmovima vratila sam se doma. Posjet Danskoj i ove proljetne praznike zauvijek ću pamtiti.


[OPŠIRNIJE]



Pročitajte Čudnovatu istinu!
Nika Škokić / datum: 10. 3. 2013. 23:34

- Imam neki čudan osjećaj - reče profesor ponovo skidajući naočale.

- Molim? - pitala je njegova žena.

- Imam neki čudan osjećaj, ne znam kako da ti ga opišem, ali osjećam kao da me netko gleda - rekao je Tomić, a Zlatko se skamenio. - Je li ti se ikada dogodilo da, recimo, hodaš ulicom i imaš osjećaj da te netko gleda, a onda se osvrneš i vidiš netko te napadno gleda, ili ne vidiš nikoga, a znaš da te netko gleda?

- Dogodilo mi se, dogodilo mi se nekoliko puta - nasmije se gospođa Tomić.

- E, vidiš takav osjećaj ja sada imam, kao da mi netko stoji iza leđa -  na ove riječi Zlatko je mislio da je uhvaćen i možda bi pobjegao da gospođa Tomić nije rekla: - Koliko ja vidim nitko ti ne stoji iza leđa - nasmijala se - osim ako netko nije nevidljiv.

- Čudno je to - nasmije se profesor i nastavi pisati zadatke. Zlatko je neko vrijeme stajao okamenjen, a onda se nagne preko Tomićeva ramena i pročita zadatke.“

Kako nam sam naslov govori, u ovom romanu dogodit će se nešto čudnovato. Što je to, ispričat će nam Zlatko. Zlatko ima dvanaest godina, običan je dječak koji jako voli igrati nogomet i glumi u školskoj predstavi. Njegov život se potpuno mijenja kada doživi prometnu nesreću. Nema više nogometa, školske klupe i dramskih proba.

Što sada? Kako dalje?

Ovaj roman nam govori o nadi, prijateljstvu i hrabrosti. Otkriva nam snagu koja leži u svakom čovjeku i uči nas najvećoj istini: „Sve što misliš da možeš, ti stvarno i možeš, samo moraš imati dovoljno jaku volju i želju da to ostvariš. Ne postoji nemoguće. Treba samo dobro upoznati sebe i čvrsto vjerovati, onda je moguće sve. Baš sve.“ Je li Zlatko ostvario svoju želju? Je li vjerovao u sebe? Za odgovore na ta pitanja, morat ćete pročitati knjigu Zlatka Krilića. Nećete požaliti, pročitat ćete je u jednom dahu.


[OPŠIRNIJE]



Mala matura?
Administrator / datum: 10. 3. 2013. 22:35

Ante Jeričević

Pojam male mature podrazumijeva ispit koji se polaže po završetku 8. razreda osnovne škole (ispit zrelosti). Ispit može sadržavati sve važne predmete ili samo neke i pišu ga svi učenici. Ovih dana se postavlja jedno pitanje na koje je komplicirano dati odgovor: “Treba li u škole uvesti malu maturu?“

Na to pitanje se mogu dati samo dva odgovora „da“ ili „ne“. 

Prednosti ovog ispita su da učenici i njihovi nastavnici mogu vidjeti koliko su naučili, odnosno podučili zadano gradivo. Može se promatrati rad škola u svakoj školskoj godini, a u školama u kojima su učenici ostvarili lošije rezultate Ministarstvo može uvesti poboljšanja i tako olakšati rad učenicima i nastavnicima. Rezultati male mature pokazat će i kakvo je predznanje učenika za srednju školu. Zbog svega ovoga mala matura bi bila prikladna za osnovne škole.

klikni na opširnije


[OPŠIRNIJE]



Uvođenje male mature u škole
Nikola Peraić / datum: 10. 3. 2013. 22:13

Mala matura je završni ispit na kraju osnovne škole koji bi trebao pokazati naše znanje i koliko smo zapravo zapamtili i naučili od početka petog do kraja osmog razreda.

U našem školstvu se stalno nešto predlaže i mijenja i zapravo mislim da je dobro da mala matura nije obavezna. Iskreno, bojim se da to možda nije pravo mjerilo moga znanja.  

klikni na opširnije

 


[OPŠIRNIJE]



Treba li uvesti malu maturu u škole?
Josip Barić / datum: 10. 3. 2013. 22:01

Može li se malom maturom pravedno utvrditi koliku ocjenu zaslužuje učenik iz pojedinog predmeta ili ne?

Činjenica je da neki učenici baš i ne zaslužuju ocjenu koja im je  prikazana na papiru. Što onda očekuju roditelji i nastavnici? Mnogi nastavnici smatraju da se mala matura treba provesti i da je korisna i pravedna prema svim učenicima jer je provodi netko izvan škole i pišu se jednaki zadaci za sve učenike.

No, slažu li se s time i učenici? Oni uglavnom misle da je to stresan posao koji neće dati očekivane rezultate i da je dosadašnji način ocjenjivanja sasvim dobar i da ga ne treba mijenjati.       

Činjenica je i da na kraju osme godine školovanja, kako bi upisao željenu školu, učenik treba ostvariti određeni broj bodova za upis. Učenik koji nema zadovoljavajući broj bodova za upis vrši pritisak nad nastavnicima kako bi dobio veću ocjenu te tako ostvario upis što nije nimalo pravedno u odnosu na učenika koji se maksimalno trudi tijekom školske godine kako bi se upisao u željenu srednju školu. Zato smatram da bi se mala matura trebala provesti u svakoj školi u Hrvatskoj kako bi svi učenici bili ravnopravni u kriteriju ocjenjivanja te da shvate da ocjena nije bitna, već znanje.


[OPŠIRNIJE]



Djeca su ukras svijeta
Dinko Fabris / datum: 2. 3. 2013. 21:52

Svako dijete je važno. Ima svoje dobre i loše strane. Djeca znaju biti zaigrana i neposlušna, a znaju biti mirna i pažljiva. Neka su djeca osjetljiva i plašljiva, a neka hrabra i neoprezna. Vole bajke i priče i od njih stvaraju razne igre. U igrama žive u dvorcima i gusarskim brodovima. Dok tako plove svijetom mašte, odrasli se drže za uši...

I kad su bučna i kad su tiha, djeca su uvijek ukras svijeta.

Dinko Fabris 2.b

Voditelj: Ivana Žuvela

međuopćinska razina Lidrano 2013.


[OPŠIRNIJE]



KUKAVICA - igrokaz
Paula Petković / datum: 1. 3. 2013. 22:55

PRVI PRIZOR

(Marko se vraćao iz škole. U susret mu dođe prijatelj Ivan)

IVAN: Zar se i ti vraćaš ranije iz škole? Što ti se dogodilo?

MARKO: Posvađao sam se s jednim srednjoškolcem, onim Antom, na odmoru. Zaprijetio mi je da će me čekati nakon škole. Zato sam zamolio učiteljicu da me pusti ranije, prije nego njemu završi nastava. A ti?

IVAN: Razbolio sam se.

MARKO: Baš mi je žao.

Tada se raziđu.

DRUGI PRIZOR

Marko se smješkao u sebi:

MARKO:  Mislim da će se i Ante razboljeti od muke kad shvati kako sam ga nasamario. Čekat će me cijeli dan ispred škole, a mene neće biti! Ja ću kući uživati slušajući cvrkut svoga kanarinca.

(Zaneseno) Ptice! Ptice su najljepša bića!

Kraj jednog stabla se zaustavi i uzvikne iznenađeno:

Gnijezdo! Ne mogu vjerovati. I ptica je u njemu!

Propne se na prste ne bi li zavirio u gnijezdo. Nježnim glasom obrati se ptici:

 Ne boj se, neću ti ništa. Ja volim ptice. Oh, pa ti u gnijezdu imaš i jaja!

Odjednom ptica kljunom izbaci jaje iz gnijezda. Jedno, pa još jedno…

MARKO (prestrašeno):  Što si to napravila?

Kao da ga razumije, ptica se oglasi:

PTICA: - Ku-ku, ku-ku!

MARKO (naglo shvaćajući): A, kukavice!

U međuvremenu na klupu iza stabla sjeo je mladić kojega Marko, zaokupljen pticom, nije ni primijetio.

Kad je čuo zadnje Markove riječi, on poskoči, uhvati ga za ruku i vikne:

ANTE (ljutito): Koga ti nazivaš kukavicom, majmune!?

MARKO (uplašeno i zamuckujući): Nisam rekao tebi nego ptici…

ANTE (nastavlja istim tonom): Ma nemoj! Gluplji izgovor nikad nisam čuo!

MARKO (plačući): Istina je!

ANTE: Suze ti neće pomoći!(Uvrijeđenim glasom nastavlja) Htio sam da se nađemo poslije škole,da se pomirimo, a ti me još zoveš kukavicom!

MARKO (plačući): Ali tamo na stablu je stvarno kukavica, pogledaj! (Pokazuje rukom prema mjestu u krošnji).

ANTE ga na trenutak pusti kako bi zavirio kamo mu je pokazao. U tom času kukavica gurne iz gnijezda jedno jaje koje padne i razbije se točno na njegovom čelu. Od razlivenog jaja ništa nije vidio pa je počeo paničariti i mahati šakama oko sebe.

ANTE: Joj, što je ovo… Ništa ne vidim!

MARKO (počne se smijati, drži se za trbuh  i savija od smijeha, ali mu doleti šaka u oko)

ZASTOR (ZAMRAČENJE)

(radi promjene scene)

TREĆI PRIZOR

U Markovom domu. Veći dio pozornice prikazuje dnevni boravak. Mama glača rublje, tata gleda TV, baka u naslonjaču čita novine, starija sestra za računalom ili sa slušalicama ljulja glavu u ritmu i nešto pjevuši. S jedne strane ulazi Marko pognute glave. Kad se približi, vidi mu se šljivu na oku.

MARKO (tiho): Dobar dan.

MAMA (zabrinuto): Što ti se dogodilo (ostavlja  glačanje, prilazi s rukama na bokovima i nastavlja strogo) Zar si se tukao?

MARKO: Nisam.

OTAC (zagleda se u Marka): A kako si onda dobio tu šljivu?

SESTRA (skida slušalice i znatiželjno, sa smiješkom  prati razgovor)

MARKO (pomalo iznervirano): To je duga priča.

SESTRA (veselo): Pa imamo vremena…

BAKA (podiže pogled iznad naočala): Stvarno, o čemu se radi?

MARKO (vikne nestrpljivo): O kukavici! I prestanite me više ispitivati!

OTAC (ljutito): Prestani ti drugu djecu nazivati kukavicama…

MARKO (prekida oca): Ma o kukavici koja je…

OTAC: Dosta! Tvoja šljiva na oku govori da si se tukao! Tjedan dana nema odlaska na igralište!

SESTRA (radosno ubacuje): Zar nije bolje mjesec dana?!

MARKO (uzdahne i ljutita koraka uputi se prema drugom kraju pozornice)

MAMA: Kamo si se uputio?

MARKO (ne okrećući se): Idem u sobu, ionako sam kažnjen tjedan dana.

SESTRA (veselo dovikuje): Mjeesec!

(Ovdje se ovaj dio pozornice zamračuje, a osvjetljava se onaj koji prikazuje Markovu sobu.)

ČETVRTI PRIZOR

U Markovoj sobi. Radni stol i na njemu krletka s kanarincem. Čuje se umirujući cvrkut kanarinca.

MARKO (odloži torbu kraj stola, sjedne s uzdahom za stol i zagleda se u kanarinca): E, moj Kiki!Onaj Ante me prilično koštao. Ako se još jednom posvađamo, bit ću hrabar. Neću zaraditi ni jednu šljivu, a ako se to slučajno dogodi, idem k ravnatelju. Ravnatelj je jedina osoba koje se on boji. I neće me više ni pipnuti, vidjet ćeš!

KRAJ

Paula Petković 5.a,

Voditelj: Vesna Martinović

rad predložen za županijski Lidrano 2013.

 


[OPŠIRNIJE]



To oluja doziva more
Mara Risteski / datum: 1. 3. 2013. 20:09

Vraćajući se jučer iz škole ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke i sjedam za stol. Vraćajući se danas iz škole, ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke i sjedam za stol. Vraćajući se svakoga dana iz škole ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke…

,,Što je bilo u školi?“ prve su riječi koje čujem čim uđem. A ja onako uvijek u prolazu odgovaram: ,, Ništa posebno.“ ,,Dobro, što se s tobom događa? Imaš li kakvih problema? Zaljubljena si? Reci mi kad su informacije za roditelje da ja vidim što je to ,,ništa posebno“,  povišenim tonom izdere se majka napokon na mene. Nije baš da mi se ratovalo s roditeljima nakon osam školskih sati, no barem su me primijetili.

,, Vi mislite da vam ne bih rekla da se nešto događa sa mnom. Pa vi ste mi kao…kao najbolji prijatelji kojima bih rekla svoj problem, samo moji prijatelji ne idu na informacije u školu..“ dodam usput. Uto su mi krenule suze jer su me zaboljele majčine riječi. ,, I ne ulazite u moju sobu!,, otrčim i zalupim vratima. Za stolom je zavladao muk. Pokušavala sam zamisliti lica svojih roditelja. Ležala sam na krevetu više od sat vremena i razmišljala. Teške misli vukle su mi se po stalno mozgu. Zašto nemaju povjerenja u mene? Zašto me ne razumiju? Pa i oni su bili u mojim godinama.  Pa onda opet novi krug. . Zašto nemaju povjerenja u mene? Zašto me ne razumiju? Pa i oni su bili u mojim godinama. I tako stalno…

Na kraju zaključim. Ne razumiju oni mene, ali ne razumijem niti ja njih!

Skočim na noge iz kreveta, a vani je već mrak. Još jedno poslijepodne je prošlo u razmišljanju o besmislenoj svađi s roditeljima. Samo me žele uzburkati. Oni su oluja, a ja more, a u ovoj priči oluja doziva more…a ja ne volim oluju. Volim bonacu, volim tišinu u kojoj možeš maštati, sanjati...U redu. Shvatila sam! Pretjerujem!

Pognute glave, skrušeno izađem iz sobe i dođem pred roditelje. Čim me majka ugleda obrati mi se nježnim glasom: ,, Bila si u pravu. Razrednica me primila na informacije i pokazala mi tvoje ocjene. Dobre su. I ti si dobra. Žao mi je što ponekad pretjeram, ali pokušaj me shvatiti. I ti ćeš jednoga dana biti majka i imati svoje dijete i željet ćeš mu sve najbolje u životu…“ majka će dubokoumno.

Ali ja sam joj oprostila jer je i ona meni. Sigurna sam da ćemo naći zajednički jezik. Sigurna sam da neću razumjeti svoju djecu, no uvijek ću se truditi prisjetiti se kako je bilo meni. 

Mara Risteski 8.a

Voditelj: Gordana Curać Depolo

međuopćinska razina LiDrano 2013.


[OPŠIRNIJE]



Dida mi je priča...
Ivana Vrdoljak / datum: 28. 2. 2013. 20:24

Dida mi je priča

što je i kako je poprin bilo:

Ima je veliku ledinu

na kojon su bile

23 koze, 3 tovara, 2-3 ovce

i kučak koji ih je čuva.

 

Priko dana brenkuje su letile kolo njih,

a navečer su komarci pecali.

Ujutro bi doša vanka,

se i izi domaćega sira i pršuta.

Ka bi izi, iša bi pusti beštije

da i one štogo požeru.

 

I tako svaki dan:

ista ruta, isti posal.

Sa ga gledan ovako tužnega,

bezvojnega.

Gleda kroz punistru,

gleda ledinu,

i tuguje.

 

Bez beštija

ogromna izgleda ledina,

a trava na njon

    do kolina.

 

Ivana Vrdoljak, 7.a

Voditelj: Suzana Petković, međuopćinska razina LiDrano 2013.

 


[OPŠIRNIJE]



Jedna luda ljubav
Rafaela Matković / datum: 14. 2. 2013. 15:19


[OPŠIRNIJE]



Ljubavi
Luka Salečić / datum: 14. 2. 2013. 15:09


[OPŠIRNIJE]



Ljubav
Antun Marinović / datum: 14. 2. 2013. 13:57


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


[OPŠIRNIJE]



Čudnovati svijet mašte
Lovro Bošković / datum: 14. 2. 2013. 00:21

Sjećam se… Imao sam osam godina. Bila je Badnja večer. Kitio sam bor s mlađim bratom i roditeljima. Bilo je već kasno. Mlađi brat i ja otišli smo na spavanje. Ne sjećam  se kad sam zaspao, ali se sjećam iznenada otvorenih očiju, a na budilici pokazuje ponoć. Okrenuo sam se na stranu , želeći ponovo utonuti u san, kad mi pozornost privuče malena svijetla točkica pred očima. Trepteće  svijetlo, čas je veće, čas manje, istovremeno i blizu i daleko. Probudila se moja znatiželja, ustao sam iz kreveta. Točkica je još uvijek titrala ispred mene. Odlučio sam je slijediti.

Klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



BAŠ JE ZGODAN OVAJ DEČKO! (Fejs priča - Sanja pilić)
Paula Petković / datum: 13. 2. 2013. 23:46

- Danas si nešto posebno dobro raspoložena  - rekla je Lana svojoj najboljoj prijateljici Petri dok su pod velikim odmorom sjedile na klupi ispred škole.

- Hm, da… - uzvratila je Petra zagonetno.

- I?

- Što i ?

- Zanima me zašto si tako dobre volje?

- Bez veze.  Došlo mi je… – odgovorila je Petra smiješeći se.

- Ma, daj!  Već nekoliko dana si posebno raspoložena.  I nekako tajanstvena… Pričaj.

- Joj,  nemam što za pričati… - Petra se zagleda u krošnju kestena  izbjegavajući Lanin pogled.  Ne želi  joj priznati da se zaljubila… Dobro, možda se i nije zaljubila ali jako, jako, jako joj se sviđa jedan dečko. Strašno je zgodan. Zove se Miran D. Ima psa. Voli slušati One Direction baš kao i ona. I mrzi jesti grašak baš kao i ona. Romantičan je. Željela bi ga sačuvati samo za sebe. Barem, barem dok ga ne upozna…

klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



Moja mama
Tesa Jurjević / datum: 6. 2. 2013. 21:59

Hoćete da vam pišem:

Da mi moja mama pred spavanje pjeva

il’ da pred televizijom sjedi i zijeva?

 

Hoćete da vam pišem:

Kako me moja mama po glavi gladi

il’ kako se u kuhinji sladoledom sladi?


[OPŠIRNIJE]



Opis drage osobe
Tina Kapor / datum: 31. 1. 2013. 13:08

Ulazim u crno-bijelu sobu kojom dominiraju vrišteće crvene zavjese i crveni cvjetovi iznad uzglavlja. Na krevetu sjedi moja sestra,  koju ću moliti za pomoć.

Pogleda me iskosa, nagne malo glavu, i nezainteresirano me upita: „Što ti treba“, zamahne svojom crvenkastom kosom s vidljivo ispucalim vrhovima i vrati pogled na laptop koji joj počiva na koljenima poput umiljatog mačeta. Dugačkim dotjeranim noktima kucka po tipkovnici poput djetlića. Ponovi  nestrpljivo: „Što ti treba?!“ Pogledala sam je najnježnije  što sam mogla i složivši jadan i patnički izraz lica, tiho sam rekla: „Trebaš mi pomoći nešto napisati.“

klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



Nesretna dvojka iz kemije - monodrama
Karmen Padovan / datum: 24. 1. 2013. 22:34

Lice: Karmen (ja), učenica sedmog razreda osnovne škole

Prvi prizor

(Osnovna škola, ponedjeljak, 4. sat, tmurno vrijeme, skoro kao i moje raspoloženje)

Karmen (ja):  Gledam u ispit koji je profesorica podijelila i još uvijek ne mogu vjerovati! Bože, kako? Da nije možda pogriješila ispraviti? A da ustanem i jednostavno kažem što je na stvari? Ne, ne, to ne bi bila dobra ideja, mislim da joj danas nije dobar dan. Možda bi moje pitanje protumačila krivo. Nije mi jasno kako sam mogla dobiti ovu ružnu dvojku! Znam i sigurna sam da sam znala puno više. Hm…, mnogo veći problem je kako ovu ocjenu objasniti mojoj mami. Sigurno će biti razočarana i „držati mi lekciju“, a ja ću se pitati zašto mi jednostavno ne opali pljusku i pošalje me u sobu. Tko će ju slušati?

Klikni na opširnije!

 


[OPŠIRNIJE]



Hvalospjev ljubavi, interpretativni usporedni esej
Sanja Klisura / datum: 17. 12. 2012. 08:22

Čitajući pjesmu „Hvalospjev ljubavi“,  već prvom kiticom počela sam je povezivati sa slikom Majke Terezije i malog djeteta.

Tema pjesme je bezuvjetna ljubav, a baš takvu Majka Terezija pruža ovom malom djetetu na slici. Takva ljubav je veoma potrebna, jer bez takve ljubavi ništa ne bi vrijedilo. Sve bi, kao što kaže pjesma, bilo dim i prašina. Ljubav o kojoj se govori u pjesmi je ljubav koja ne zavidi, ljubav koja se ne hvali, koja nije nepristojna, ljubavi koja nije razdražljiva, koja prašta i zlo zaboravlja, ljubavi koja je strpljiva, sve vjeruje i sve podnosi. To je ljubav koja je nadnaravna i savršena te nadilazi sve granice. Tu ljubav je teško davati, jer od čovjeka zahtjeva dati cijelog sebe za nekoga. Baš to je Majka Terezija pružila ovom djetetu, ali i svakom drugom kome je potrebna.

Klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



Kroz prošlost dvorca Pejačević
Tina Mozara / datum: 12. 10. 2012. 11:12

Korak po korak i evo me ispred neobarokne građevine, toliko raskošnog, toliko čarobnog, toliko poznatog dvorca Pejačević. Već me prvi dojam ostavio bez daha. Dvorac je smješten na velikom imanju i osim njega tu se još nalaze manji dvorac i perivoj koji je izgrađen kasnije, te šuma i jezero. Šum vjetra i vesela pjesma ptica su se polako stišavali dok smo mi ulazili kroz stara, drvena vrata okovana već istrošenim željezom. Kad sam ušla pomalo sam se razočarala. Tek pokoji dio namještala krasio je bijele, opustošene zidove. Prostorija u koju smo ušli pričala nam je tužnu  priču. Tijekom rata i boravljenja vojske u dvorcu sve su njegove ljepote uništene. Većina namještaja ukradena, tapete sa zidova skinute u potpunosti... Ta me priča ujedno dojmila, ali i rastužila. Kako ljudi mogu biti tako zli, tako okrutni i sebični? Zašto nisu mislili na budućnost? Zašto su mislili samo na sebe? Zašto? Zašto? Nastavili smo naš put kroz povijest dvorca i zaustavili se u sobi Dore Pejačević. Taj je osjećaj neopisiv: stajati u sobi kraj klavira gdje je nekoć boravila i svirala Dora, hrvatska skladateljica i unuka hrvatskog bana Teodora Pejačevića, jednostavno čarobno. Stajala sam tako nekoliko trenutaka i zadivljeno gledala. Trgnuli su me uzvici oduševljenja iz susjedne prostorije, ne manje važne ili zanimljive lovačke sobe. Oprezno sam se popela već istrošenim stepenicama na drugi kat. Penjući se pod rukom sam osijetila hladnoću kamene ograde. Dojmilo me ogledalo na kraju hodnika, bez i jedne pukotine ili oštećenja . S prozora se vidi predivan krajolik, zelena trava lijeno miruje dok se zrake sunca pokušavaju probiti kroz velike krošnje stabala koje se polako njišu na vjetru. Dok polagano koračamo prema hotelu ispraćaju nas šum vjetra i veseli pjev  ptica, a ja? Ja se ne osvrćem nego s još jednim lijepim iskustvom idem naprijed u život...     


[OPŠIRNIJE]



Hrvatska, Zagreb i ja
Damir Meštrović / datum: 12. 10. 2012. 11:01

Smrad. Užas. Zagreb. Koliko god mi se sviđa osjećam mučninu kad sam tu. Srećom prvo mjesto koje smo posjetili je restoran čije ime nisam uhvation. Jeli smo pohano meso i krumpiriće kao i zadnja dva dana pa krenuli dalje.

Prolazimo centrom. Mjesto je prekrasno. Sve je čisto i uredno. Sve od katedrale do fontane na trgu, pa čak i fensi šmensi hoteli s trinaest zvjezdica. Ali moraš gledati iza blještavila glavnih ulica. 

klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



Vinska odiseja
Branimir Baždarić / datum: 12. 10. 2012. 10:10

Putujući Slavonijom i otkrivajući njene ljepote i znamenitosti na red je došla vinska odiseja – Erdutska vinarija. Kroz velika drvena vrata ušli smo u čarobni svijet vina. Vinarija se sastoji od podzemnog i nadzemnog dijela. Prvo smo otišli do podzemnog dijela. Tamo su velike bačve od hrastova drva u kojima vino odleži do šest mjeseci. U tom dijelu nam je vodičica ispričala nešto o povijesti. Ozbiljnije i organiziranije bavljenje vinarstvom i vinogradarstvom počelo je 1730. godine. U drugoj polovici 19. stoljeća vlasnik je bio Ervin plemeniti Cesh, veliki župan srijemske županije i hrvatski ministar u ugarskoj vladi. Spomenula je i da je u Erdutu potpisan Erdutski sporazum u Domovinskom ratu; sporazum o uspostavljanju trajnog mira.

Klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



U gnijezdu prirode, Kopačkom ritu
Lukrecia Tvrdeić / datum: 12. 10. 2012. 10:06

Sunce obasjava svojim žarkim zrakama Slavonsku ravnicu. Prodire kroz staklo autobusa i bocka mi oči. Prati me na putovanje. Pokazuje mi put prema Kopačkom ritu. Ispred mene, kao na pladnju prostio se rit. Rit je prostor koji sadrži rijeke i jezera koji mijenjaju vodostaj. Zelena stabla hrasta lužnjaka opkolili su rit pa ga čuvaju kao vojnici. Štite u svojim krošnjama gnijezda kao majka kad čuva dijete u naručju. Uski mali puteljak kojim kročim u srce rita vodi me kroz nepoznato područje. Iza kutka sakrilo se kao najsramežljivije dijete najveće i najdublje Sakadaško jezero. Jezero se igra skrivača s rijekama Dunavom i Dravom. Rijeke se savijaju kao zmije pa traže jezero, ali rijeke ne teku same. Prate ih razne ribe i pokoja patka. Odjednom začujem nekakav zvuk. Dvije male zelene žabe igraju se lovice po travi. Okrećem se oko sebe ne bi li još nešto. Ugledam dvorac Tikveš kako me promatra iz daljine.  Dok mu se približavam osjećam miris vode,drveća i trave. Svugdje me okružuje zelena šuma koja je bogata raznim životinjama. Više od dvije stotine šezdeset vrsta ptica sagradile su dom u krošnjama drveća. Samo jedna mala barčica usamljeno je plutala na jezeru. Nema nikoga da joj pravi društvo. Tražim svojim pogledom orla štekavca, ali ga nigdje ne vidim ni ne čujem. Razmišljam gdje je sada? Što radi? Kako li mu je vidjeti cijeli rit s visine? Sigurno sada tamo negdje čuva svoju obitelj u krošnjama hrasta lužnjak. Sjela sam nakratko i uživala u zelenoj šumi koja je zaštitnički i uspravno stajala ispred mene. Ali nakon nekoliko minuta razrednice su nas pozvale da krenemo dalje.


[OPŠIRNIJE]



Povijesna jezgra grada Osijeka
Antun Botica / datum: 12. 10. 2012. 09:12

Osijek, grad pun povijesnih znamenitosti današnja  je meta učenika osmih razreda iz Korčule nakon duge neprospavane noći. Osijek ima vrlo zanimljivu i šaroliku povijest. Četvrti je grad po veličini u Republici Hrvatskoj, najveći u Slavoniji I središte svoje županije s 114 000 stanovnika. Grad ima povijesni centar i Tvrđu. Tvrđa je sagrađena 1722. godine za obranu od Turaka pod čijoj je vlasti Osijek bio 161 godinu, te kasnije pod Austro-Ugarskoj. Tvrđa je okružena zidinama i četirima vratima, sa sjeverne, južne, istočne i zapadne strane. Tvrđa čini Osijek kulturno-povijesnim i herojskim gradom, nevjerojatno je da takvo nešto može čovjek izgraditi bez današnjih izuma za gradnju. Ispred nje je 5 topova koji nikad nisu imali potrebu biti ispaljeni, lijepo je sto nisu, jer je to znak da Osijek nije bio puno napadnut. Oko Tvrđe nekad je bio prokopan kanal, a Tvrđa je mostom bila spojena Osiječkim tlom. Kad ste pokraj tvrde dobijete dojam srednjeg vijeka i kulture naših predaka. Tvrđa je bila organizirana kao mali gradić, u kojem su živjeli pripadnici susjednih država. Vise od Tvrđe dojmio mi se stari trg trokutastog oblika u kojemu ljudi provode većinu dana. Trg je bio kao cijeli grad, sve se nalazilo na njemu. Posebno mi se svidjelo ovo: U njemu je bilo mnogo kafića i klubova, kad bi se netko opio išao bi u bolnicu, koja je također bila na trgu, a i u zatvor ako bi pravio nerede. Na trgu su se nalazile dvije džamije koje su ugari pretvorili u katedrale: Svetog Petra i Pavla te Svetog mihovila. Katedrala Svetog Petra i Pavla je ogromna, prekrasna iznutra i izvana, moderna je, ima puno slika i kipova, a ta crkva se meni i većini učenika posebno svidjela. Osijek je doživio napadanje i bombardiran je za vrijeme Domovinskog rata, no iako je život izgubilo mnogo ljudi, cak i djece, naši branitelji su uspješno obranili grad i Hrvatska je postala nezavisna država. ,,Osijek nikada neće biti Ocek” govorili su ljudi slaveći pobjedu hrvatskih generala. Vodič Ivor se oprostio s nama, a ja sam putem u hotel razmišljao o ljepoti i povijesti Osijeka, koji je jedan od najljepših gradova u kojima sam bio. Lijep, zanimljiv i poučan, ponosim se što je hrvatski grad.


[OPŠIRNIJE]



Grad heroj
Antonija Franić / datum: 12. 10. 2012. 08:56

Iza svih brežuljaka i ravnica na kraju hrvatske nalazi se Vukovar-grad heroj. Kako bi se upoznali sa poviješću svoje države posjetiti smo Ovčaru. To se mjesto nalazi u istočnoj Slavoniji 5 km jugoistočno od Vukovara. Ovčara je radna jedinica kombinata Vupik, koja se bavi ratarstvom i tovarima svinja. Na dobru su skladišta s velikim metalnim kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruđa na kojima su i mala vrata za ljude. To je idealno za stražarski nazor nad zatočenicima. Srpski su agresori ta skladišta pretvorili u koncetracijski logor za osobe nesrpskog podrijetla, zarobljene na području Vukovara. U logoru su pripadnici JNA premlačivali vukovarske zatočenike palicama za bejzbol, motikama, lancima i drugim predmetima. To me jako rastužilo, mnogo je nevinih ljudi stradalo, ni krivih ini dužnih. Nije mi jasno kako ljudi mogu biti tako oholi, nemati srca. Kad smo došli u Muzej Ovčaru ušli smo u prostoriju u kojoj je tlo puno metaka. Na zidu se nalaze slike poginulih koja se pale i gase svakih 30 sekunda. Zanimalo me je zašto je to tako, ali prije nego što sam postavila to pitanje vodič nam je rekao da se to pali i gasi svakih 30 sekunda kako ne bismo zaboravili na ljude koji su, nažalost, poginuli u ratu. Tu su poginule i tri žene. Za svakog poginulog u ratu postavljen je križ, ali stanovnici Vukovara smatraju da bi trebao biti jedan križ više zato što je jedna žena trebala uskoro roditi, ali nije zbog bezosjećajnih ljudi. U rujnu i listopadu 1996. Iz grobnice je ekshumirano 200 tijela, a za 61 tijelom se još traga. Nakon muzeja posjetili smo gorblje. Tamo je križ na kojem je sve puno krunica. Ne u takoj davnoj prošlosti te su krunice bile ukradene, nije otkriven počinitelj, ali se smatra da je netko od Srba to učinio. Vukovar-grad heroj, trebao bi posjetiti svaki stanovnik Republike Hrvatske i upoznati se s njegovom prošlošću. Svatko tko posjeti Vukovar teško će ostati bez suze u oku i odluke da se takvo nešto nikad ne ponovi.


[OPŠIRNIJE]



Ergela konja Đakovo
Lana Jungher / datum: 12. 10. 2012. 08:44

Neki kažu da konji imaju pet srca, jedno u grudima i četiri u kopitima. Ljudi još od kamenog doba cijene konje. U svijetu postoji puno ergela konja, mi smo posjetili ergelu konja u Đakovu. Sve je počelo od vjenčanja bosanskog bana Tvrtka s bugarskom princezom Doroteom. Ban Tvrtko je biskupu Petru darovao deset arapskih kobila i jednog pastuha. Od tada počinje uzgoj Lipicanaca. U ergeli Đakovo svi su konji muški. Kobile se nalaze na Ivandoru koji je 6,5 km udaljen od Đakova. Kobila ždrijebe nosi 11 mjeseci , a ono je crno poput noći bez mjeseca, no kako rastu dlaka im je sve više svijetla dok ne dođe do sive ili bijele boje. Ždrijebe u školu za jahanje kreće s tri godine, a imena dobivaju po roditeljima. Konji hranu dobivaju tri puta dnevno, a odrasli konji teže od 450-500 kg. Spavaju stojeći i odmaraju jednu po jednu nogu i tako mogu spavati čak par mjeseci bez da legnu. Kopita im se obrezuju svaka 3 mjeseca. Hrane se sijenom i zobi, a za nagradu dobiju ukusnu jabuku ili kockicu šećera. Samo u Đakovu ima 200 prekrasnih Lipicanaca. Slavili su 500 godina postojanja ergele Đakovo 2006. godine, a iste te godine slavili su 200 godina postojanja vrste Lipicaner. U posjetu ergeli mogu se jahati konji ili se voziti u kočiji. Postoji i klub jahača u kojemu održavaju i jahanje za djecu s posebnim potrebama. Zimi se održavaju natjecanja za preponaše u novo izgrađenoj dvorani. Prepone su u raznim bojama i izgleda kao da je u dvoranu ušetala duga. Velike tribine sa zelenim sjedalima podsjećaju na prirodu. U štalama gdje borave konji ima i solarija koji se koriste zimi da se konji poslije kupanja ne bi prehladili. Vodič će iznijeti konja da se ljudi mogu slikati s njim, a onda će ga odnjeti vani da se istrči. Dok mu se griva vijori u zraku on će skakati, trčati i zabavljati druge. Malo će se valjati u zemlji i zaprašiti sve oko sebe. Razgledavanje pastuharne je zabavno, jer se konji mogu maziti, a može im se i dati malo sjena. Dok se jedan dio učenika slikavao, drugi dio je išao po sjeno i zob. Bilo je stvarno ludih fotki! Na kraju razgledavanja ima i suvenirnica. U njoj se mogu kupiti manji i veći magneti, konjići od drva, šalica sa slikama konja, majica ili penkala. Naš vodić je bio super i obišli smo ergelu za čas. Svi su bili zadovoljni, kao i ja. Isplati se posjetiti ergelu konja u Đakovu, jer je to jedno divno iskustvo i tada shvatite koliko je konj snažna i plemenita životinja.


[OPŠIRNIJE]



Čarobni povratak u prošlost
Marija Matić / datum: 12. 10. 2012. 08:33

Znate onu poslovicu: "Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača." Tako se i obnavljao poznati dvorac Pejačević. Dvorac je ime dobio po poznatoj plemićkoj obitelji Pejačević. Ušla sam u dvorac i vratila se u njegovu prošlost slušajući priče vodiča. Preda mnom je stajalo dvostruko stubište s kamenom ogradom. Penjući se stubištem mogle su se vidjeti mnoge drvene oplate i more prozora. Bilo ih je toliko mnogo da je cijeli dvorac bio osvijetljen. Nisam shvaćala kako je dvorac tako dobro očuvan, ali slušajući dalje saznala sam da je dvorac u potpunosti obnovljen 1865 godine, a obnovu je započeo grof Ferdinand Karlo Rajner. Pozorno sam slušala našeg vodiča i voditeljicu i sa zanimanjem sam promatrala prostorije koje su prije bile saloni. Svaki je salon bio drukčije uređen, tu bi se okupljala cijela obitelj. Dok sam hodala dalje čula sam škripanje drvenog parketa pod nogama i dodirivala sam drvene skulpture i preparirane životinje. To je ono što se moglo vidjeti u Zavičajnom muzeju koji je tu danas smješten. Osim umjetničkog, dvorac ima i povijesni značaj.  U njemu je živjela poznata hrvatska skladateljica Dora Pejačević, kći hrvatskog bana Teodora Pejačevića. Dvorac je i čak tijekom drugog svjetskog rata koristila Njemačka vojska, a u polovici 20. stoljeća zgrada je imala različitu namjenu. Posjećuje ga mnogo ljudi jer se i nalazi u samom središtu Našica u gradskom parku. Drago mi je da sam posjetila ovaj dvorac i stvarno imala osjećaj kao da se čarobno vraćam u prošlost.


[OPŠIRNIJE]



Zagreb
Administrator / datum: 11. 10. 2012. 10:28

Ante Jeričević

Kako ljudsko srce pumpa krv do svih stanica u tijelu, takvim principom radi i Zagreb Lijepoj našoj. Zagreb povezuje cijelu Hrvatsku. Svi dijelovi Hrvatske su povezani prometom: zračnim, morskim, cestovnim i željezničkim, te se lako putuje baš kao i krv u ljudskom tijelu koje je složeno i jedinstveno kao i naša domovina. Grad Zagreb je naše „srce“ smješteno točno u središtu zemlje i na povoljnom geo. položaju, te je ugodan za život. Grad je dobio ime po legendi o djevojci Mandi iz glagola „zagrabi“, jer joj je vojskovođa iz legende rekao „Mando zagrabi vodu“.

klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



Dašak prošlosti
Ivana Turković / datum: 8. 10. 2012. 17:29

Sjedimo u sjenovitom zagrljaju stabala kroz čiji čvrst stisak tek tu i tamo uspije proći pokoja vrela sunčeva zraka još više grijući ionako sparan zrak. Čujem kako neke cure iz drugog razreda raspravljaju o obilnom ručku kojeg su svi brzo i sa slašću pojeli, kako bi imali što više ono malo dragocjenog vremena kojeg bismo dobili poslije ručka. Pogledom tražim Tinu, nadajući se da ona ima spremnu bilježnicu i olovku jer se ja kao i obično nisam spremila. Ne vidim je. 

klikni na opširnije!


[OPŠIRNIJE]



Volim Zagreb
Karmen Obrvan / datum: 7. 10. 2012. 17:52

Vozeći se autoputom pogledi lete uz silna kukuruzišta kroz koja tek izašle zrake sunca prodirući kroz gusto i usahlo lišće sve do rahle zemlje, krajolik polagano zamjenjuju kuće, zgrade i miris ispušnih plinova.

Prve građevine su tu. Vidim neki veliki toranj, no nisam sigurna što je? Ne vidim ga u cijelosti jer se vrh gubi u gustom i tamnom oblaku. Shvatim da je to tvornica. Stižemo do restorana gdje punimo baterije za razgledavanje. Nebo je mračno, počinje padati kiša. Vozimo se kroz Zagreb kako bi razgledali kad već ne možemo šetati. Katedrala svetog Marka je ispred nas. Ponovno se obnavlja. Skela prikovana za katedralu bode oči. Vrat mi se krivi dok buljim u visoki zvonik.

Brzo smo došli do Tehničkog muzeja. Odmah na ulazu su nas dočekali vodiči i odveli nas u planetarij da bismo vidjeli kako nebo izgleda kad je potpuni mrak. Muzika prati svaku njegovu riječ. Za ljude iz velikih gradova to je avantura, ali za mene, djevojku sa sela to nije ništa zanimljivo. Ta svaku večer gledam zvijezde s balkona. Rudnik! Iznad ulaza se nalaze prekriženi čekić i lopata te velikim slovima piše „SRETNO!“. To je stari rudarski pozdrav. Spuštamo se u nadi da ćemo i izaći. Mračno i tamno. Osjećaj je k'o da će se sve istog trena srušit po glavi. Vidjeli smo kojim teškim alatima su se koristili rudari pri vađenju ugljena. Kad smo izašli ugledali smo razna prijevozna sredstva, aute, brodove, vlakiće... Gledali smo razne eksperimente. To morate svakako pogledati.

Muzej Dražen Petrović je odmah preko puta. Odsjaj  svih pehara i medalja, oslijepili smo. Dok smo gledali film na kraju obilaska, ježim se. Najveća je legenda i uvijek ostaje u našim srcima. Poručuje nam kako se trudom može postići sve u životu. Krenuli smo prema Arena Centru. Odmah na ulazu smo se razbježali. Kuma me dočekala. Idem u šoping i ništa me više ne zanima. Zato volim Zagreb.


[OPŠIRNIJE]



Planetarij
Damjan Borovina / datum: 7. 10. 2012. 08:22

Kada sam ušao u planetarij prvi dojam je bio - Što?!

Nisam vjerovao da se to zove planetarij, soba sa stropom oblika polukugle sa neobičnom napravom u sredini prostorije. Tek sam kasnije shvatio da je to projektor koji se pali-gasi tijekom predavanja. Odahnuo sam kad sam vidio kako zanimljiva i opuštajuća može biti projekcija nebeskih tijela. Nakon što smo se smjestili polako su se počela gasiti svjetla što je trebalo predstavljati sumrak.

S mrakom pojavile su se i zvijezde i sva ostala nebeska tijela. Vodič nas je upoznao s mnogo novih informacija koje smo donekle uspjeli upamtiti. Mnoga zviježđa s posebnim naglaskom  na Velika i Mala kola, nebeski ekvator,  putanja Zemlje oko Sunca…  samo su dio novih pojmova s kojima smo upoznati. Ubrzo smo dobili prikaz svakodnevnog pogleda na zvjezdano nebo što nam se svidjelo, upoznali smo najsjajnije zvijezde a pri samom svitanju odnosno paljenju svjetla vodič nam je pokazao naše susjedne planete Mars, Jupiter i Veneru.

Ubrzo smo se vratili u stvarnost i shvatili što smo upravo odgledali.


[OPŠIRNIJE]



Srce Slavonije
Andrea Brčić / datum: 6. 10. 2012. 16:06

Svaka država ima svoje srce, a Hrvatskoj je to Đakovo – grad u srcu Slavonije. Nalazi se u Osječkoj – baranjskoj županiji te ima oko 30 000 stanovnika. Prva asocijacija na grad je ergela plemenitih konja i naravno, dojmljiva i raskošna Strossmayerova katedrala.

Ergela je osnovana davne 1506. godine i svrstava se među najstarije u Europi. Konji obuku počinju oko 3. godine, te prolaze dresuru za konjičke sportove, terapeutsko jahanje i školu jahanja. Između svih trofeja, najveće značenje ima crno – bijela slika kraljice Elizabete II. u posjetu ergeli, 1972. Cijelo vrijeme oči su nam bile uprte u konje; crne, bijele, smeđe... Pratili smo njihove pokrete i veselili se svakom dodiru s njima. To su svakako životinje koje su vrijedne divljenja. Svakako moram napomenuti da je konj životinja koja se treba poštivati, stoga ako vas ikad netko nazove konjem, nemojte se uvrijediti, već ostanite počašćeni.

Nedaleko od ergele se nalazi Strossmayerova katedrala najstarija jezgra za koju slobodno možemo reći da je srce Đakova. Iz pročelja crkve uzdižu se dva visoka tornja, a glavni oltar nose četiri klesana mramorna stupa. Sve zidne plohe ukrašene su freskama kroz koje neželjeno probijaju Sunčeve zrake. Gradnja te prelijepe katedrale trajala je 16. godina (1866. – 1882.), od toga 4 vanjski građevinski radovi i 12 unutrašnjost. Materijal izgradnje je opeka, čak 7 milijuna. Jedan od najistaknutijih graditelja bio je Josip Juraj Strossmayer. Strossmayerova katedrala je zasigurno jedna od najljepših u Hrvatskoj, ako ne i šire.

S osmijehom smo napustili taj ravni grad na istoku Hrvatske i da, naravno da će nam ostati u sjećanju, jer ipak je on srce Slavonije.


[OPŠIRNIJE]



Djevojčica i lastavice
Đina Radovanović / datum: 6. 9. 2012. 12:43

U dvorištu ispred Anjine kuće nalazi se stara kamena kuća u kojoj su nekada  živjeli njeni djed i baka. Stara kuća je već odavno prazna. Anja veoma često odlazi u staru kuću i voli se šetati i prisjećati djeda i bake. Naročito joj je zanimljiv tavan stare kuće odakle se vide  grad i more. Gledajući s tavana na more i grad, Anji se čini da su joj oblaci bliži. Često zamišlja da je ptica i da leti po nebeskim visinama.

     Jednog dana šetajući starim tavanom, u kutu prozora primijetila je ptičje gnijezdo. Gnijezdo je bilo od blata i slame, jednim dijelom zalijepljeno za prozor.  Kad je malo bolje pogledala, ugledala je male lastavice kako izviruju iz gnijezda. Odlučila je da će to biti njena tajna.

     Svaki dan po dolasku iz škole odlazila je vidjeti male lastavice. Skupljala je mrvice koje su ostale poslije ručka i trčala malim ptićima. Gledala je kako zijevaju dok im majka lastavica donosi hranu.

     Jednog dana Anjin tata reče kako bi želio popraviti stari tavan. Anja je zašutjela i nakon kraće šutnje rekla je da su na tavanskom prozoru male lastavice. Zamolila je oca da odgodi popravak starog tavana  dok male lastavice ne narastu. Otac je kratko negodovao, ali je poslušao svoju kćer. Radovi su bili odgođeni.

    Kad je prošlo ljeto, male lastavice su letjele i bile spremne odletjeti u toplije krajeve. Prije odlaska došle su do Anjine kuće i veselo su cvrkutale. Anja je izašla iz kuće pozdraviti lastavice, a one su pjevale i letjele ukrug iznad Anjine glave. Anja im je mahala i poželjela sretan let.

    Sljedećeg dana rano ujutro započeo je popravak starog tavana.


[OPŠIRNIJE]



Sredi te ocjene!
Ivana Turković / datum: 30. 5. 2012. 00:28

Sredi te ocjene! Krajnji je čas! Pažljivo pročitajte savjete naše kolumnistice Ivane. Sigurno ćete pronaći neki jako dobar i kao stvoren za vas. Preporučamo od srca i želimo vam puno sreće s ocjenama!

Zdravo svima!

Kraj školske godine je sve bliže i bliže. Uz svu tu radost i olakšanje koje donosi, osjećamo i nervozu. I to sve zbog tih silnih ispitivanja i testova koji će nekako svi biti baš u isti tjedan.  Ali, ja imam rješenja! Nakon napornog tjedna surfanja po svim stranicama koje su uključivale organizaciju, učenje i planiranje, napokon sam izvukla najbitnije i pronašla top savjete koji će ti pomoći da izvučeš željenu ocjenu!

  1. Savjet: PRESTANI BITI KAMPANJAC!

Organiziraj se! Zapiši sve što trebaš napraviti, te kada i koliko je važno. Npr. Sve što je jako važno zapiši crvenom bojom, manje važno zelenom, a ne tako važno plavom. Dodatan savjet je da obveze napišeš na post-it papiriće u različitim bojama i zaljepiš ih na vidljivo mjesto! Kada izvršiš obvezu, papirić skineš.

  1. Savjet: SREDI TE OCJENE!

Zapiši trenutačno stanje ocjena! Dakle, imamo 3 situacije:

Prva: Ocjena je između. Potrudi se i dokaži nastavniku da zaslužuješ ocjenu! Onu bolju, naravno...

Druga:1 ili 2-pitanje je sad! Uf, ovo je teško! Ako cijele godine imaš same jedinice, možeš se pozdraviti sa dvojkom. Ali, ako imaš više ili bar jednako dvojka nešto možeš napraviti.

Treća: Sigurna jedinica :( Jadan ti! Ipak, ne odustaj od učenja da ti bude lakše ispraviti. Ozbiljno!

Kako ispraviti ocjene pogledaj ovdje! Pročitaj savjet kako napisati svršenu zadaćnicu ovdje.

  1. Savjet: POPRIČAJ S NASTAVNIKOM!

Nastavnici će ti rado pomoći da ispraviš ocjenu i sigurno će ti reći što trebaš poduzeti. Ako ne znaš što reći, pogledaj ovdje.

  1. Savjet: PRIMI SE POSLA!

Sada kada napokon znaš što treba, primi se posla! Iskoristi ovo malo dana najviše što možeš i ako sigurno moraš na popravni, počni odmah učiti! Savjete o učenju koji će ti poslužiti i sljedeće školske godine pogledaj ovdje!

Puno sreće:)!


[OPŠIRNIJE]



Najdraži kutak
Luka Salečić / datum: 23. 5. 2012. 10:02

Najdraži kutak u mom domu je dnevni boravak. Jako je velik i ima visoki strop na kojem je jedan luster. Cijela se obitelj tamo okuplja.

Zidovi su ispunjeni slikama. Iznad vrata je jedna velika slika, slika Smokvice. To je tatin rodni kraj i podsjeća ga na njegovu mamu i tatu. Desno od vrata je ograda, a do ograde je crni dvosjed. Tu inače mama leži dok gledamo televiziju, ali se nekad i ja uvalim na kauč. Do dvosjeda je crni trosjed. Tu tata leži i spava popodne. Po trosjedu su mali jastuci crne i srebrne boje. Nasuprot trosjeda je stol. Na njemu su novine i časopisi te neke moje igračke.

Kad je dobar film na televiziji, sve je tiho samo se čuju zvučnici. Moj brat Marko skoro nikad nije u dnevnom boravku, on se uvijek pođe malo provest. Na podu je malo izgreben parket. Felina, naš pas, krivac je za to, ali joj oprostimo jer ima umiljate oči koje nas sve rastuže.

Svjetla jako obasjavaju prostor pa ih često ugasimo jer smetaju. Svi se osjećamo opušteno i zadovoljno u našem dnevnom boravku. Nasuprot stolića je televizor. Do televizora je peć tamnocrvene boje koja unosi neku svježinu i opuštenost u kuću. Odlično grije tako da moramo nekad otvoriti prozore iako je vani zima.

Ponekad je jako smiješno jer kad tata zaspe, on hrče pa Felina traži što je to. Kad nađe da je to tata, ona ga poliže, a mi se svi smijemo. Tata i ja se malo hrvamo po trosjedu, ali on uvijek pobjedi. Na polici koja je ugrađena u zid ima puno knjiga, a poviše su mamine uspomene i slike. Ona se, kad to pogleda, malo rastuži jer se sjeti bake koja je umrla.

Naši zidovi nisu kao i drugi, naši su od starih kamena. To je moj topli dnevni boravak.


[OPŠIRNIJE]



Nezaboravan rođendan
Đina Radovanović / datum: 16. 5. 2012. 23:45

Lijep sunčan dan izmamio je dječju igru u školsko dvorište. Nakon školskog zvona djeca su poput bujice rijeke potrčala na igralište. Neki su trčali, neki su se igrali loptom, a neka su se djeca igrala skrivača. Samo je djevojčica Nina sjedila na stepenicama ispred škole i tužno promatrala  veselu dječju igru. Nina je bila iz siromašne obitelji, raščupane kose, neuredna i vrlo sramežljiva. Djeca su je zbog toga veoma često izbjegavala. Zato je bila povučena i tužna.

U razredu je sjedila s djevojčicom Majom. Maja je često razmišljala kako bi mogla pomoći djevojčici koja s njom dijeli školsku klupu. U svom razmišljanju došla je na ideju da za svoj rođendan u veljači napravi maškaranu zabavu. Odlučila je na svoj rođendan pozvati cijeli svoj razred. Sva pozvana djeca morat će se maškarati tako da nitko nikoga ne prepoznaje. Na zabavu je pozvala i Ninu. Želeći joj pomoći, posudila joj je svoj kostim, periku i masku. Lijepo ju je očešljala i uredila.

Na rođendan su došli svi učenici iz Majinog razreda. Bilo je tu princeza, vila, klauna, zečeva i raznih drugih kostima. Rođendanska zabava bila je vrlo  zanimljiva. Kostimirana djeca pričala su, recitirala, pjevala i smijala se. Nina je bila prihvaćena i sretna. Pred kraj zabave, netko od djece predložio je da skinu maske. Kad su skinuli maske i ugledali Ninu, svi su iznenađeno zašutjeli. Neko  vrijeme su šutjeli, a onda su ponovo počeli pričati i šaliti se. Nina je bila zbunjena.

Sutradan u školi svi su razgovarali o Majinom rođendanu. Nina je bila zamišljena. Razmišljala je o tome kako bi bilo lijepo da je svaki dan maškarani rođendan gdje će je djeca prihvatiti i igrati se s njom. Kad se oglasilo  školsko zvono, svi su istrčali iz škole. Nina je opet sjela na stepenice kako bi promatrala igru djece.

Poslije nekoliko trenutaka prišla joj je grupa učenika.  Pozvali  su  je da se igra s njima. Nina je poziv oduševljeno prihvatila. Već sljedećeg dana  svi su se  zajedno igrali u školskom dvorištu, a Nina i Maja postale su nerazdvojne prijateljice.


[OPŠIRNIJE]



Gospodar prstenova: Dvije kule
Roko Tarle / datum: 17. 4. 2012. 14:58

Drugi dio Prstenove trilogije izvorno je napisao J.R.R Tolkien, a u filmsko remek-djelo ga je pretvorio Peter Jackson. Radi se o fantastičnom-epskom-avanturističkom filmu koji nosi s punim pravom epitet jednog od najboljih, ako ne i najboljeg filma u svom žanru.

Film je pun glavnih i sporednih likova koji su toliko zanimljivi da bi se o njima danima dalo pričati, ali u priči su ipak glavni likovi oni koji su najviše doprinjeli filmu, Aragorn, Frodo i čarobnjak Gandalf. Aragorn, koji nam je u prvom dijelu bio poznatiji ka Strider, graničar i šumar, zapravo je jedini preostali živi nasljednik kraljevske loze, te bi on trebao kad se okonča rat za Međuzemlje, vladati njime. Frodo je Hobit iz Shirea, nositelj Prstena. Njegov je zadatak uništiti Prsten, baciti ga u lavu Klete gore da bi zaustavio rat u Međuzemlju i uništio moćnog Saurona i njegovu vojsku.

Radnja filma se razvija kroz dvije priče, jedna prati Froda i Sama i njihove pustolovine dok se kreću prema Kletoj gori, dok druga priča prati Aragorna, Gimlija i Legolasa koji pokušavaju spasiti nestale Hobite Merija i Pipina. Put ih je vodio u šumu Fangorn, veliku mračnu čarobnu šumu. U šumi zatiču bijelu svjetlost, jaku, toliko da nisu mogli u nju gledati. To je bio Gandalf „umrli“ čarobnjak iz prvog dijela koji se borio protiv mračnog Sarumanovog bića i pao u veliku rupu gdje se dugo vremena borio sa zvijeri. Daljnji put više ne prati njihovo traganje za dvojicom Hobita, već ih vodi nazad na zidine Helmove klisure gdje će se pripremati za strahovit napad Sauronove i Sarumanove vojske.

Zastrašujuće scene više tisuća Orka žednih krvi ostavljaju gledatelje bez teksta. Masovne slike obračuna obavijene su jakom kišom koja dočarava crnilo što se nadvilo nad Međuzemljem u tim trenutcima. A zatim se u filmu događa neočekivani obrat. Petog dana iscurpljujućeg boja, kad su ljudske snage već posve klonule, a klisura je već padala pod pritiskom bijesnih Orka, pojavio se ponovno Gandalf, ali ovaj put s vojskom konjanika iz Rohana koja je porazila Orke i natjerala ih da se povuku. Dolaskom Gandalfa u film se vraćaju svijetle boje koje nam dočaravaju svjetlo nad Međuzemljem. Ovo je film koji se gleda više puta, a ako ga netko nije pogledao, propušta veliko djelo filmske umjetnosti. Film koji je u brojnim kategorijama dobio sedamnaest Oskara! Svakako izuzetan film.


[OPŠIRNIJE]



Sjećanje na djeda
Đina Radovanović / datum: 11. 3. 2012. 18:26

Gledajući staru kamenu kuću u našem dvorištu, uvijek se rado sjetim svoga djeda. Kao djevojčica često sam  ga posjećivala. On bi uvijek sjedio uz peć na drva i grijao se. Na koljena bi mu legao žuti mačak i s njim se grijao i odmarao. Katkad bi mu se mačak popeo na rame. To mi je bilo osobito smiješno. Inače, moj je djed veoma  volio životinje, a i one su voljele njega. Dok je bio mlađi, uz mačku je imao pse i kuniće.

Uživao je kad sam za  tmurnih zimskih dana donosila svoj klarinet i svirala  mu poznate pjesme. Prisjećao se svojih dana iz mladosti i nakon svake odsvirane pjesme ispričao bi mi nešto zanimljivo. Nakon priče i sviranja poželjela bih mu laku noć i dok sam odlazila, gledala sam njegovo sjetno lice. U dubokim borama  vidjele su se mnoge godine njegova  života.

Jednog dana dok sam se vraćala iz škole, ugledala sam bolnički automobil ispred djedove kuće. Zabrinuto sam potrčala i ugledala kako djeda na nosilima odnose u smjeru bolnice. Sjela sam na stube stare kuće i dugo plakala. Djed se iz bolnice više nije vratio. Moj je djed umro, a meni su zauvijek ostala lijepa sjećanja na njega.

I danas se često prošetam do stare kamene kuće. Na mjestu gdje je nekada sjedio moj djed, sada je prazna stolica prepuna sjećanja i uspomena. Samo još katkad  po kući prošeta stari, žuti mačak koji sada živi u dvorištu ispred naše kuće.


[OPŠIRNIJE]



Haiku iz 4.b
Liljana Favro / datum: 16. 2. 2012. 17:14

Najprijateljice zauvijek

Valentinovo je

neću razljutiti Enu

najfrendicu

                    Elizabeta

Mama

Valentinovo je

sunce ju obasjava.

Ona se smije

                      Karla

Mama

Toplinu mi ljubavlju daruje

sreća nikada ne prestaje

osmijeh njezin hrabri me

                             Nika

Sreća

Jako sam sretan

srce mi kuca

slatko se smijem

                          Nikola

Ptičica

Malena ptičica

od hlada bježi

suncu se veseli

                       Bernarda

Srce

Radosno, razigrano

čas malo, čas veliko

uvijek lijepo

                           Marija

Hrčak

Bježi…Trči.

Moj nestašni hrčak

Ulovi ga!

                      Luka

Ljubav

Ljubav je lijepa,

nekad tužna, nekad sretna

veselim se njoj

                               Lucija

Srce

Srce ima oči

vidi kada se treba

veseliti i sreći predati

                                  Ena

Suncokret

Gledam suncokret

prati sunce

osjećam ljubav

                         Dominik

Cvijet

Gledam cvijet,

raste zalijevan ljubavlju.

Kako se smije

                             Mia

Brat

Nakon jogurta

brčići rastu

od srca smiju  se svi

                             Ratko

Polje

Polje…

sunce ga grije

u travi mravi

                         Leon

Moj djed

More se ljulja, djedova barka uživa,

uživa u ljubavi i misli na djeda.

Galeb sleti na djedovu barku čekajući da ga nahrani 

                       Mirna

 


[OPŠIRNIJE]



Ljubav
Ivana Turković / datum: 16. 2. 2012. 17:05

Pred ponorom mračnim, stojim

gdje utapa se i zadnja nada,

gdje suze u njedrima teku sada.

Dugo sam tu. Više se ne bojim.

 

Njoj dane daješ, a mene kao da nema,

ljubavlju je griješ, u nju uvijek gledaš,

druge očaraš, prići mi ne daš,

postala sam ti samo njena sjena.

 

Ti me stalno vučeš amo-tamo,

kao psić poslušno svud te pratim,

ničeg drugog nema, tebe vidim samo.

 

Sve me boji, glavu gubim,

mozak mi ne radi više,

volim te, nisam se zaljubila.

Ivana Turković


[OPŠIRNIJE]



Ljubavi, tebi...
Andrea Brčić / datum: 16. 2. 2012. 17:02

Oči su tvoje biseri koji sjaje,

tvoj pogled veliku radost daje.

Neku zagonetku u sebi skriva,

dobrotu pravu velikodušno otkriva.

 

Sve svoje pjesme tebi ja pišem,

u njima cijelo srce ti dajem

i svakog dana sve se više kajem,

te polako iz srca te brišem.

 

U svakom drugom nešto tvoje tražim,

bilo što da mislim ili radim,

ali za ljubav drugog uopće ne marim.

 

Na nas dvoje neprestalno mislim,

kao da sam tvojim imenom usuđena,

jer bez tebe ja kao da ne postojim.

Andrea Brčić


[OPŠIRNIJE]



Ljubav
Branimir Baždarić / datum: 16. 2. 2012. 16:52

Ljubav je ono za čim  jako žudim

Ljubav je beskrajna sreća vjeruj, znaj

Nju treba čuvati da ne dođe kraj

Svaki dan je čuvam, s njom se budim

Za nju, zbog nje ja sve bih učinio

Baš sve, ja od nje nikad neću poći

Baš nikad, jer znam da ona će mi doći

Jer dan bez nje ja bi teško podnio

Zvijezde bi s neba skinuo

Njenim bojama ulice bojao

Sve bi njene želje ispunio

Njenu ljubav bi nježno čuvao

Od mene je nitko ne bi odnio

Jer dan bez nje bi teško podnio

Branimir Baždarić


[OPŠIRNIJE]



Susret
Miro Vrdoljak / datum: 16. 2. 2012. 16:43

Počinje škola.

Ulazim u razred.

Ugledam njezine oči.

Sjedam u klupu iza nje.

Ona se okrene.

Nasmiješi.

Srce mi zaigra.


[OPŠIRNIJE]



Lutanje
Gabrijel Budak / datum: 16. 2. 2012. 16:37

Lutanje

Lutam po svojoj mašti

Maštam...

Kako te grlim i kako

šetamo rivom po noći.

Više ne lutam.

Maštam...


[OPŠIRNIJE]



Moje ljubavno pismo
Ivan Tomović / datum: 15. 2. 2012. 22:12

Danas sam ugledao dugu i ponovno me podsjetila na tebe. To je jedan od onih trenutaka kada čovjek zadrži dah da bi uhvatio svu ljepotu njenoj potpunosti.  U tom trenutku sam se osjećao skroz povezano s božansko silom koja živi, a ponekad se skriva u svakom od nas. Ta je ista sila, ili bolje da kažem svjetlo, koje vidim u tebi. ono što u stvari želim reći jest da žudim za tvojim pogledom i tvojim zagrljajem. Zahvaljujući našoj ljubavi, svjestan sam zašto živim. Ovo mi  daje potpuno novu perspektivu u život i unosi više sreće u njega. Više se ne brinem oko onoga što će biti. VOLIM TE i to mi je dovoljno.

Ivan Tomović


[OPŠIRNIJE]



Proljeće, ljeto, jesen i zima
Petar Šain / datum: 10. 2. 2012. 21:57

Proljeće sadi cvijeće, 

suncem otapa snijeg.

U parku gleda stabla

koja dobivaju lišće.

Veseli se proljeće

svršetku školske godine.

 

Ljeto se kupa i roni,

šeće se poljima

za vrijeme žetve.

 

Jesen hladi vrijeme,

slika stabla smeđim bojama,

njezino je vrijeme,

ali ne smije zaboraviti

zimu dočekati.

 

Zima nešto u plaštu ima,

to je snijeg što ga posipa po nama. 

Šeta se zima po bijelim brdima. 


[OPŠIRNIJE]



Kiša na školskom dvorištu
Ratko Ojdanić / datum: 1. 12. 2011. 13:21

Svanuo je tmuran dan. Iz učionice gledam okupano dvorište.

Drveće na dvorištu mokro je, hrapavo, izgrebeno. Tlo ispod drveća blatno je i sklisko. Nema djece na njemu i izgleda tužno. Tu je samo neka kišna glista, koja je izašla tražiti hranu, i vlažno kamenje. Boje su kao dugine: od žute, crvene, zelene, smeđe do sivozelene. Miriše svaki list  na stablu, osjeća se i miris korijenja drveća. Čujem kišu kako kaplje, susjedovu papigu kako kriješti i vjetar kako šušti kroz grane. Drveće u dvorištu mi maše, zove me, i nešto mi priča. Kaže da je tu otkad i škola i da sebe naziva Čuvarem škole. Pitao  sam ga tuguje li, možda, ali on je brzo i mudro odgovorio: „Ma ni govora! Baš se lijepo odmaram“.

Vrijeme je grozno. Kiša ne može prestati neće, neće i neće. Oblaci su zavladali nebom i ne puštaju sunce da izviri. Prije kiše sve je bilo živo: dolazili  su galebovi i golubovi na marendu. Sada nema ni mrava.

Ja ne volim ovakav kišni dan u školi jer se ne mogu igrati u dvorištu. Ova kiša korisna je samo biljkama jer će se dobro napojiti.


[OPŠIRNIJE]



Posjetila nas je jesenska kiša
Sara Kalogjera / datum: 14. 11. 2011. 15:08

 Šetala je kiša po ulici, sretna i radosna jer je napokon vrijeme za nju. Prala je ulicu, a ulica je izgledala kao vodopad. Popela se na kuće i oprala ih. Izgledale su kao da su se tek napravile.

No, na kišu su se svi ljutili jer nisu znali kako im pomaže. Došla je do jednog ružnog i usamljenog vrta. Vrt joj je ispričao svoj problem. Vlasnik ga nije zaljevao pa mu je kiša pomogla smočiti tlo a biljke su počele rasti.

Zadovoljna, kiša je nastavila pomagati svima. Oprala je auta, ali ljudi su još bili ljuti na nju. Kiša je zamolila oblake neka zovu suncu da izađe jer je ljudi mrze. Oblak je rekao suncu, ali nije zaustavio kišu nego su skupa učinili predivnu dugu.

Kiša je stala. Veselili su se ljudi. Kad su izašli, predivno je bilo. Sve čisto i mirisno. Onda se više nisu ljutili na kišu. Kiša je bila presretna i ponosna na sebe jer je uredila grad Korčulu, a svi su je hvalili. Ljudi su sretni kad kiša pada jer je grad čist. Od sada se kiša voli kad je za nju vrijeme,


[OPŠIRNIJE]



Jesen mi priča
Luka Brkić / datum: 7. 10. 2011. 16:09

Hodao  sam  po šumi.  Svakim  mojim  korakom čuo sam pucketanje lišća. Tada sam čuo kako nešto govori . Reklo je: „Pst , Luka , priđi.“. Ja sam se sav uspaničio, da nije koji serijski ubojica. Prišao sam i vidio leteću damu obučenu u haljinu koja je ispletena od žuto-crvenih listova.

Bio sam znatiželjan. Upitao sam damu tko je ona? Ona mi je rekla da je ona Jesen. Prvo nisam povjerovao u to. Ona  mi je onda pokazala njezin kist, stavila kapljicu na jedan list i on je napola požutio. Rekla mi da vodi  jedan orkestar. Upitao sam je mogu li ga vidjeti. Podigla je kist, kako se podigao tako su lišće i vjetar počeli pjevati. Lišće je  lijepim tonom šuštalo, a vjetar zavijao kroz krošnje stabala. I mogu vam reći da je bilo jako lijepo  čuti to dvoje zajedno.

Odjednom me prenuo tatin glas:“Idemo doma!“. Otišao sam doma uzbuđen i sretan. Taj događaj nikada neću zaboraviti.


[OPŠIRNIJE]



Bilo je zaniljivo i poučno slušati urednicu Modre laste
Sara Kalogjera / datum: 1. 10. 2011. 10:53

Kada je došla urednica Modre laste, Željka Horvat-Vukelja, pozdravili smo se i upoznali na veoma neobičan način. Zadala nam je rebus, a rješenje je bilo "dobrodošlica".

Pričala nam je o novimama i kako nastaju. Kako, ustvari, početne stranice prodaju samu novinu i kako treba biti pažljiv i dobro pročitati sadržaj poslije naslova.

Pričala nam je o nastajanju fotografija i o fotoshopu i kako je to zavaravanje ljudi, jer su ljudi na fotografijama "savršeni", a u prirodi su drugačiji.

Najzanimljivije mi je bilo kada je predstavljala modru lastu i pričala kako nastaje. Rekla nam je da svako dijete ima neki talent, da nekome ide sport, nekome crtanje, nekome pisanje itd... i da Modra lasta otkriva u djetetu razlog njegova postojanja i da će svako dijete u njoj pronaći nešto za sebe. Zainteresirala me i jedva čekam da dobijem svoj primjerak.

Na završetku predavanja vidjela sam da teta Claudia u ruci drži moju slikovnicu "Srećko ide u svemir" i malo sam se iznenadila. Slikovnicu je poklonila urednici Modre laste i ispričala o mom uspjehu te rekla da je tiskana još jedna moja priča i da je uskoro promocija. Urednica Željka je bila iznenađena i rekla je da je ona nešto osjećala dok me promatrala cijelo vrijeme izlaganja.

Ja sam se osjećala veoma ponosno i sretno. Predavanje je bilo zanimljivo i poučno, a urednica je jedna posebna i veoma draga žena.


[OPŠIRNIJE]



Nakon susreta s urednicom Modre laste sjećat ću se...
Lucija Franić / datum: 1. 10. 2011. 10:49

Urednica Modre laste pokazala nam je kako nastaje strip. Da bi nastao strip, moramo imati četiri crteža stripa. Važno je da je svaki crtež u svojoj boji. Meni se jako svidio posao grafičkog urednika. Njegov je zadatak da ilustrira stranice Modre laste. Upoznali smo i posao korektora. Posao mu je da ispravi sve pogreške u pisanju. Za taj posao mu je potreban pravopis, rječnik, enciklopedije,... Ovo predavanje mi je bilo vrlo zanimljivo.


[OPŠIRNIJE]



Nakon susreta s urednicom Modre laste sjećat ću se...
Katarina Matić / datum: 1. 10. 2011. 10:44

Posjetila nas je u školi urednica Modre laste. Svi smo ušli u jednu učionicu. Ona nam je na ploči nacrtala rebus, a mi smo morali otkriti rješenje. Rješenje je bilo dobrodošlica.

Urednica Modre laste nam je pričala kako se radi časopis. Za uraditi križaljku svi podaci trebaju biti točni. Ako nedostaje samo jedno slovo, križaljka ide u smeće. Rekla je da za križaljku trebaju četiri boje. To su crna, crvena, plava i žuta. Za časopis treba biti puno zaposlenih ljudi. U tiskarnici se tiska osam strana s jedne i druge strane, zatim se presavija i tako nastaje časopis.

Bilo mi je veoma lijepo slušati urednicu Modre laste.


[OPŠIRNIJE]



Nakon susreta s urednicom Modre laste sjećat ću se...
Ivana Botica / datum: 1. 10. 2011. 10:40

U utorak 20.rujna susreli smo se s urednicom Modre laste. Ona nam je govorila kako se rade novine. Mnogo toga smo naučili.

Rekla nam je da korektor ispravlja pogreške, a "fotošopom" se popravljaju sitnice na fotografijama. Lektor skraćuje rečenice da bi ih čitatelji lakše pročitali. Urednica nam je pokazala neke postere koji su bili lijepi.

Rješavali smo i rebus. Bilo mi je baš lijepo što sam upoznala urednicu Modre laste.


[OPŠIRNIJE]



Nakon susreta s urednicom Modre laste sjećat ću se...
Luka Salečić / datum: 1. 10. 2011. 10:31

Pamtit ću susret s urednicom Modre laste po rebusu koji nam je dala odmah da se zabavimo Nitko nije znao kako riješiti rebus sve dok Tin nije rekao s3c. Dobili smo riječ stric i dalje smo svi znali, ali malo je bilo hrabrih da se jave. Nakon toga pokazala nam je naslovnicu Modre laste. Na naslovnici je bila žarulja. Odmah nam je rekla da je na naslovnici žarulja jer mnogi kažu kad ti sine ideja "upalila se žarulja". Prije će ti sinuti ideja ako čitaš, crtaš, sporazumijevaš se s ljudima, nego nekome tko visi za kompjutorom po cijele dane.


[OPŠIRNIJE]



Sadimo sadnice i učimo
Jakša Curać / datum: 20. 5. 2011. 18:10

Moj razred i ja u dvorištu škole s dipl.ing. šumarom Milanom sadili smo sadnice cvijeća. Naš učitelj Milan je prvo okopao zemlju da bi mi mogli saditi cvijeće. Svaki dječak je iskopao jednu rupu u zemlji, a djevojčice su u te rupe zatrpavale sadnice. Usadili smo ove biljke: mažurana, lavanda, ružmarin, menta, ukrasna kadulja i ganzanija.

Meni su se posebno svidjele biljke: ružmarin, kadulja i lavanda jer su one ujedno i ljekovite biljke, začinske i najmedonosnije od kojih se radi najskuplji med. Kada smo sve te biljke usadili, posuli smo ih borovom korom da zadržavaju vlagu u zemlji i da im ne opari korijenje.

Kada mi rečemo lavanda, ta riječ nas podsjeti na otok Hvar na kojem nije plodna zemlja pa ima puno nasada lavande. Prva sadnica lavande došla je iz Korčule na Hvar kao dar učitelja poljoprivrede iz Korčule. Točnije došla je iz Pupnata zato što su tamo zime hladne a ljeta vruća pa ti uvjeti pašu lavandi.

Kada mi rečemo Neretva, ta riječ nas podsjeti na plantaže mandarina u Neretvi. Prva sadnica mandarine je došla u Neretvu također iz Korčule kao dar Marka Marčića jer je tamo tlo izuzetno vlažno i tamo mandarinama odgovara jer im treba puno vode.

Od svih biljaka dosada meni je najdraža lavanda jer divno miriše i jedina je preživjela požar u obitelji Budrov s otoka Hvara.

Marko Marčić je pričao i pisao o park šumi Hober i o drvoredu čempresa na glavici Sv.Antuna. On je čak napisao najbolju knjigu o maslinarstvu u Hrvatskoj. Ja sam naučio puno toga o Marku Marčiću.

Učiteljica Meri je kroz sve četiri godine školovanja svojom pričom o biljkama osvijestila nas da je priroda zapravo sve. Ja smatram da je ovo bilo vrlo dobro za mene i ostale učenike. Ja bi poučio mlađu generaciju učenika i preporučio bi im koga zanima da pročitaju knjigu Marka Marčića jer ta knjiga će ih poučiti da je priroda naša učiteljica.


[OPŠIRNIJE]



Buđenje proljeća
Đina Radovanović / datum: 3. 4. 2011. 14:42

Iako još kalendarski nije proljeće, ipak možemo vidjeti kako se budi.

Došuljalo se  do našeg školskog dvorišta.

Po travi niču prelijepi cvjetići. Najviše je tratinčica  kojima latice stoje skupljene, drhte  od hladnoće, pa se jedna drugoj bune: „Ma kad će ove zime nestati?“

Ispod cvijeća raste mekana svjetlo zelena trava koja, dakako, nije više mogla čekati da kalendarski počne proljeće. No nisu trava i cvijeće u dvorištu sami. Naše dvorište čuvaju gorostasni čuvari. To su stari čempresi. Kora im je tvrda i raspadnuta, kao da su bore na licu starca. Čini se da i oni s nestrpljenjem čekaju proljeće jer im je već na vrhovima iglica žuta pelud.

Tlo je vlažno i blatnjavo od kiše.

Preko puta škole vidi se stablo mindola na kojima su lijepi bijeli cvjetići koji će se kasnije pretvoriti u plodove.

Na nebu su se skupili oblaci kao prijatelji koji se žele igrati tako da sunce ne može puno svojih zraka probiti kroz njih. Tmurno vrijeme pokušavaju oraspoložiti kukci što lete nad cvijećem.

Tmurno je i oblačno ali ja se veselim proljeću.


[OPŠIRNIJE]



Moj zimski san
Ana Jurjević / datum: 14. 3. 2011. 20:43

Kiša lagano udarajući u prozor zove me da se probudim iz sna.

Tmurno nebo prekrilo je moju ulicu. Vjetar se poigrava s granama u dvorištu, a rasplesana kiša je posvuda. Sve je postalo pusto i hladno. Ponegdje zaleprša pokoja pahulja snijega. To me jako veseli. Kiša se prelijeva niz stepenice čineći vodopade. Prodirući kroz oblake prva zraka sunca sve kapljice kiše pretvara u zlato. Uskoro je cijela ulica obasjana suncem. Pozlatila se priroda. Sve je oživjelo kao da je procvjetalo proljeće. Zaigrane ptičice pjevaju u krošnjama. Čujem ga kako dolazi.

No, snažni vjetar dovuče tmurne oblake i ostavi sunce u sjeni. Zima se ne da. A ja nastavljam sanjati.


[OPŠIRNIJE]



Kiša
Nikola Peraić / datum: 14. 3. 2011. 12:21

Pišem o njoj, i gledam je i slušam. Doplesala je u sivoj haljini od gustih oblaka, do mog prozora, smirila vjetar i u trenu nastupila.

Svira i pleše. Počela je polako i tiho, a onda je ubrzala ritam i glazbu. Pjeva i pjevuši, pojačava i stišava, kuca i zvoni. Odjednom stane, pa promijeni ritam. Suzama plače bez jecaja, čisti stare kuće i ulice, oplakuje prirodu.

Slušam njenu tužnu pjesmu. Sad mi liči na uspavanku. Prestajem i ja pisati. Idem spavati.


[OPŠIRNIJE]



Pišem uz romor kiše
Administrator / datum: 14. 3. 2011. 12:14

Ante Jeričević

Dok sjedim u potkrovlju, u svojoj kuhinji, niz krovni prozor slijeva se kiša. Tisuće slapova teče niz staklo. Tisuće bubnjeva bubnja kapima iz sivih oblaka što plove nebom. Svaki je oblak velik k'o lađa, debelih trbuha prepunih kiše.

Zvonik katedrale ponosno stoji, prepušta se milovanju kiše, a krovovi blistaju isprani i čisti. Gledam ih kako se crvene, kako se hvale kamenom zvoniku. Natječu se u svojoj ljepoti. Kiša sve jače ispira krovove, lije niz prozor u dugim slapovima, zavjesom svojom pokriva Pelješac. U ritmu lupa po limenom kanalu, miluje grilje zatvorenih prozora i pere ulicu marljivo i snažno.

Svo bogatstvo njene muzike, svi njeni bubnjevi i njihovi zvukovi umirili su dan i sve oko mene. Moj lijepi grad, moja kamena ljepotica zaspala je u ritmu kiše. Zaspao sami ja tiho i sanjao ocean.


[OPŠIRNIJE]



Moja ulica u zimskoj haljini
Nikola Peraić / datum: 14. 3. 2011. 12:04

Svaka je naša zima ista, južina ili bura, pa nekoliko lijepih dana i opet tako. Takva je i moja ulica, naizgled ista, ali ja je vidim drugačije po različitom vremenu.

Kad je kiša, sve je mračno, sivo, čak i zelena stabla i grmovi izgledaju tužno i umorno. Najtužnije su voćke bez lišća dok one jadne tanke grane strše prema nebu. Vrtovi su pusti, bez cvijeća i šarenila, ptica i buke. Zima ponekad nastupa kao luckasta stara dama. Pruži nam nekoliko lijepih danam a onda nas iznenada prekrije svojim hladnim sivim plaštom kao da nam hoće pokazati svu svoju moć i snagu. Danima nas umata u sivilo, kupa nas hladnim kišama i izaziva nas svojim vjetrovima. Nepredvidljiva je i ponekad opasna. Možda se zabavlja i smiješno joj je dok nas gleda dok trčimo pred pljuskovima, kako se skrivamo od njezinih vjetrova ili palimo vatru u kućama i tim dimovima joj pokazujemo poštovanje.

Zbilja ne znam je li luckasta, zla ili to samo radi iz dosade? Tko zna, možda za nas priprema svoj bijeli plašt? To bih baš volio!


[OPŠIRNIJE]



RSS


preskoči na navigaciju