Osnovna škola Petra Kanavelića Korčula

Izašla sam iz kuće. Uzela kišobran i uputila se u šetnju. Stabla maslina plesala su iza kamenih zidova. Savijala su grane prema meni. Vjetar je puhetao i kosa mi je sva lepršala.

Odjednom je počela kiša. Kišne kapi bile su zlatne kao da ih je poljubilo sunce. Otvorila sam kišobran, ali pojača hladan vjetar i odnese ga. Sve je naglo potamnjelo. Potrčala sam pod  obližnje stablo. Vjetar je nosio grane kao da se s nekim utrkuje. Htjela sam se vratiti kući, ali to nije bilo moguće. Uplašila sam se i lagano zaplakala. Kroz suze sve je izgledalo još tamnije. Stabla rastužena svojim su me granama stisnula i milovala poput majke.

            Vjetar se polako smirio. Izletjela sam da potrčim kući, zapela  i pala po trulom mokrom lišću. Mokra, ali vesela krenem cestom, tamnoplavom od kiše i pokrivenom lišćem.

            Kad sam došla kući, rekla sam mami da mi je vjetar odnio kišobran. Mama me uzela i zagrlila. Otišla je u kuhinju i napravila palačinke. Presvukla sam se i zamotala u deku, toplu i meku kao medvjeđe krzno. Kiša je pljuštala po mom prozoru. Uz ugodan miris iz kuhinje polako sam zaspala. 

            Po prozoru je tupkala kiša kao da želi ući u moju kuću na palačinke.